Giro: Žao mi je što u Irsku nisam došao i prije

Marko Giro je 25-godišnjak iz Zadra koji je početkom listopada 2015. godine napustio svoj rodni Zadar i svoj “novi život” započeo u Galwayu, u Irskoj.
– Moja odluka da odem iz Hrvatske je bila želja za nečim novim. Želio sam negdje gdje mogu postići osobni rast i zasitio sam se hrvatskog mentaliteta – objašnjava nam Marko
Irska je uređena država
– Prvi dojmovi mi iskreno nisu bili ništa posebno. Pada malo više kiše nego kod kuće i nebo kao da je puno niže nego kod nas, ali to je teško za objaniti nekome tko nije bio ovdje i sam to vidio.
Ono što me se ipak dojmilo je to što je Irska stvarno uređena država za razliku od Hrvatske. Ovdje ono što želiš možeš i ostvariti. Naravno, ništa nerealno, ali opet puno lakše i humanije nego u Hrvatskoj. Tu nema toliko presinga i stresa.
– Ja sam za 10 dana pronašao prvi posao kao radnik u tvornici na traci.
I dalje sam u istoj tvornici, ali sam u kolovozu prošle godine dobio posao kao kontrolor kvalitete. Uz bolji posao, firma je odmah počela ulagati u moje obrazovanje, tako da često idem u Dublin na razne tečajeve, koji se ovdje jako cijene i dosta su traženi. Sada radim taj posao koji je zahtjevan i odgovoran, ali moram priznati da sam prezadovoljan.
Kad netko radi i kad daje sve od sebe, može se očekivati napredak, ako ne u istoj firmi, onda negdje drugdje. Najbitnije je da se ne dođe u Irsku s hrvatskim mentalitetom. Ili ako se već dođe, da se prilagodi novom načinu života i rada. Jer sve što su nas učili je samoubojstvo.
Nesigurnost, nestabilnost, opterećenje kako i kuda sutra, uvijek nešto negativno, a najgore od svega gubljenje vremena na small talk, što ima susjed i stalno komentiranje drugih i natjecanje u lažnim životnim vrijednostima.
Mladi ljudi u Hrvatskoj idu iz depresije u depresiju, s biroa na biro, odrađuju sezonske poslove, a na poduzetnost ne mogu niti pomišljati i stalno se nadaju boljem sutra, malo sutra rekao bih. Odmah se ismijavaju različitosti, a ovdje možeš biti svoj i živjeti. Pa makar bio homoseksualac pravoslavac s posvojenim tamnoputim djetetom iz Afrike, to ovdje nikoga ne zanima.
I baš zato mislim da mi je Irska dobro i veliko iskustvo, ostao tu ili ne.
– Stav ne da se promijeni (jer ga kod kuće malo tko i ima), nego se on ovdje stvori.
I ovdje se može biti jedna mlada (stara) pouzdana osoba s idejama koje drugi podržavaju, a ne ismijavaju. Jednostavno živiš život i kako napraviš, tako će ti biti.
Život u Galwayu
– Galway je grad veličine kao Zadar. Znači, meni je skoro sve isto, ljudi su ljubazni i neopterećeni. Turistički grad, ali opet i studentski grad. Svakih 30 minuta ima autobus za Dublin i za dva i pol, dva sata vožnje si u Dublinu. Iz Dublina imamo direktnu liniju za Zadar i avionom sam za pet sati kod kuće.
U samom Galwayu ima jako puno pubova, restorana, veliki call centar, dosta tvornica, a i cijenjenih medicinskih kompanija, kao što je Boston scientific, tako kad razmislite što Zadar ima, a što Galway, od mogućnosti zaposlenja, sve će vam biti jasno.
– Ja sam u Irsku došao naslijepo. Od papira mi je trebala samo hrvatska osobna iskaznica i životopis koji sam nosio. Dalje ide sistemom – traži, čupaj i bori se za prvi posao, a kasnije si pametniji. I ovdje ima svega kad govorim o poslovima i šefovima, ali ne toliko koliko u Hrvatskoj. Nisu ni ovdje bajni šefovi.
Sada radim s Ircima u uredu, a prije toga sam radio s Poljacima, Brazilcima i našima na proizvodnoj liniji.
Kad sam počeo raditi bilo je pet Hrvata u tvornici, a sada ih hvala Bogu ima oko 30-tak. Kako bi naši ljudi rekli “ruka ruku mije”. Firma ima oko 190 zaposlenih, a sa šefom imam odličnu komunikaciju. Još idem dodatno u Dublin na školovanje što plaća firma. Moram reći da sam trenutačno jako zadovoljan s poslom.
No, nikad ne znaš, ako se pruži prilika i kad steknem još zvanja, možda ću negdje raditi kao asistent menadžer za kvalitetu ili možda u ovoj istoj tvornici, a i da budem svirač na ulici nije smak svijeta.
– Na početku sam živio s Talijanima i Rumunjima u stanu. To je bila soba s dva kreveta. Mali stančić, a nas petero u stanu. Poslije tog sam živio s Ircima. I sada, zadnja dva mjeseca, rentam stan s kolegom. Svima preporučujem da se prvo jave u hrvatske grupe na Facebooku i da tamo pokušaju pronaći nekakav smještaj.
Cijene se kreću od 800 eura za stan s dvije sobe, pa od 1000 do 1200 eura s tri ili četiri sobe. To vam jako ovisi o sreći. Jako je teško pronaći smještaj i tu sreća igra glavnu ulogu.
O Ircima i Irskoj
– Irci su jako pristupačni i ljubazni, ali mi smo uvijek stranci. Tako da su jako uvježbani da budu dvolični.
– Jedu svašta i hrana im je uglavnom bez okusa i bljutava, a piju skoro svaku večer. Ne žele raditi ispod 2000 eura, osim ako nisu mlađi i na fakultetu. A nama je OK i minimalac ovdje (oko 330 eura neto tjedno).
– Kiša pada možda 20 posto više nego u Hrvatskoj i malo je više bljutavo nego kod nas. I temperatura je u prosjeku niža nego kod nas, ali nije toliko loše koliko pričaju.
– I Irci odlaze. Baš sam u subotu bio na oproštajki svog prijatelja Irca, koji ide u Kanadu. Drugi prijatelj odlazi u Ameriku. Neki, koji imaju sreće, odlaze u Australiju, a neki u Dubai ili čak u Kinu, ako su visokoobrazovani.
– Drago mi je što sam tu i žao mi je što nisam došao prije. Za karijeru ćemo vidjeti što i kako, možda ostanem ovdje, a možda mi se otvori put za SAD, Dubai ili nešto slično. U svakom slučaju, ne žurim što se toga tiče.
Kući idem 3-4 puta godišnje, pa i nema nekakve nostalgije i u Hrvatsku se možda vratim tek u mirovini. No, sve ovisi. Neka život ide, a ja sam još novi ovdje i tko zna kako će se sve posložiti. I da se sutra vratim u Hrvatsku, nekim čudom uopće se ne bih bunio jer mi iskustvo nitko ne može uzeti. Novac nikad nije bio razlog mog odlaska i život se ne sastoji od novca, nego od sreće. A dok ovdje mogu ovim tempom rasti i učiti bit ću ovdje, a u SAD ću definitivno otići u posjetu, a za dalje ćemo vidjeti. Irska je dobra baza za rad i putovanja po svijetu. Ovdje sam i živim pomalo, bez žurbe i bez prevelikih iluzija – zaključuje Marko.