Motorna pila i Jacques Houdek

POSLOVNI KLUB – EMISIJA NI ZA KOGA
Poslovni klub je jedna od onih emisija koje sigurno imaju najmanje gledatelja. Jer koga zanima vijest o radu berlinske burze, o tome kako stoji Agrokor, o tome da je izašla knjiga o vlasničko pravnim odnosima…? Možda nekog ekonomista, ali s obzirom na vanjski dug i ekonomsku situaciju, ne vjerujem. Gdje su ti burzovni stručnjaci i brokeri koji će informacije i odrednice svoga poslovanja i ulaganja crpiti iz ovakve emisije? Ili je možda Poslovni klub predviđen za onu masu radnika koji su u privatizaciji ostali bez radnih mjesta, da ih uputi gdje uložiti otpremnine.
Nije problem što je to emisija za tri čovjeka u zemlji. Problem je u tome što je državna televizija emitira u terminu 21,20 sati, dakle evidentno elitnom, dok emisije i filmovi namjenjeni kulturnim ljudima ili čak i djeci (bilo je i takvih bisera), idu iza ponoći. Ali da se ona spomenuta trojica koju zanima ova tema ne bi osjećala zakinutim, HRT im samo sat vremena nakon Poslovnog kluba, emitira i Poslovne vijesti. Inače, ovog utorka je išla 566. emisija u 17 godina, što će reći da educira naše ekonomske stručnjake skoro od osamostaljenja (i privatizacije!). Koliko izgubljenog vremena i radnih mjesta…
PRAVEDNICA SA ŠEZDESET GODINA ZAKAŠNJENJA
U nekoliko emisija HRT-a (Dnevnik, Mir i dobro) čuli smo vijest koja je vrlo zanimljiva i vrijedna posebnog komentara. Jedna je naša časna sestra od strane ugledne židovske organizacije proglašena “Pravednicom među narodima”. To je titula koja se dodjeljuje onima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata imali dovoljno kuraže spašavati proganjane židove. Časna Amadea je spasila djevojčicu Zdenku i tako riskirala vlastiti život, kao i živote drugih sestara u samostanu. Sve je to zasluženo i hvalevrijedno, ali, ima tu nešto na što nitko ne obraća pažnju.
Djevojčica Zdenka je u međuvremenu narasla, odselila se u obećanu zemlju Ameriku i tamo postala uspješna znanstvenica, a to podrazumijeva da se radi i o sposobnoj i inteligentnoj osobi, koja vjerojatno ima i nekakav utjecaj. I sada se postavlja slijedeće pitanje. Što je ta gospođa čekala 60 (šezdeset!) godina da progovori i predloži pokojnu časnu Amadeu za tu počast? Ona je to naime, napravila prošle godine kada je u svojoj 79. godini života posjetila Hrvatsku i sjetila se što je sve ovdje prošla, kako joj je netko spasio život, i ispričala priču. Znači, da nije opet došla u ove krajeve, moglo je proći još šezdeset godina a da se ne sjeti da mora nekome zahvaliti što je uopće živa, jer se očigledno radi o nevažnoj stvari koja se zaboravi, a sjetiš je se onako usput…
UGODNE SUBOTNJE NOĆI
Nema ništa ljepše od subotnje večeri. Mladi idu u noćni život gdje će slušati narodnjake, malo trgovati sa dilerima, i na kraju se potući i poubijati, a mi stariji ćemo u miru gledati televiziju. A noću ima svega. Razne drame, trileri i horori, a kao vrhunac užasa i jeze – koncert Jacquesa Houdeka i film “Teksaški masakr motornom pilom”. Od dva zla izabrao sam ono manje i pogledao ovaj film ljupkoga naziva kojeg nam servira Nova tv. To je poučna priča i, slično kao u Crvenkapici koja je skrenula sa pravoga puta u šumu, govori nam o skupini mladih ljudi koji, pogađate već, negdje u Teksasu nesmotreno skrenu sa puta i dospiju u sredinu gdje ih netko, kako to već često biva u životu, jednog po jednog ubija i komada. To se radi vrlo sofisticirano, malo motorkom, malo sjekirom, a završava naravno vješanjem o kuke, komadanjem trupla i hektolitrima krvi koji se cijede sa ekrana.
A znate li što je najsmiješnije u svom tom klanju? Najsmiješnije kada se usred tog masakra, krkljanja, urlikanja i režanja pojavi reklama za čokoladu koja je izgleda sponzor ovog poučnog filmića. I reklama kaže: “uživajte u filmu uz našu čokoladu.” Znači, ima i onih koji mogu uživati u ovakvom filmu i uz to još grickati čokoladu. Hm, ne bih volio takvoga bolesnika imati za susjeda.
SUBOTNJA NOĆ ZA ČUDAKE
Moram vam odati jednu tajnu. Oni koji imaju satelitsku/kabelsku, a nemaju živaca za horrore o kojima sam pisao, imaju prilike gledati nešto jedinstveno. Treći kanal talijanske televizije u to doba emitira zanimljiv program. Svake subote iskopaju nešto što nitko ne bi očekivao. Jednom sam gledao nijeme japanske drame iz tridesetih godina, drugi put sovjetske staljinističke propagandne filmove (divna priča o Nini Ermakovoj koja iz kolhoza dođe u grad i zaposli se kao variteljica na građevini, i na kraju je, ipak, konačno prime u partiju, što joj je, naravno, bila najveća želja) , a vrhunac su bile albanske zabavne emisije gdje se pjevački zborovi okupljaju oko traktora ili visoke peći i veselo pjevaju pjesme koje ne razumijem ni jednu riječ osim naravno “Enver Hodža”, što se naravno ponavlja nekoliko puta. Zvuči neobično što to gledam, ali priznajte sami. Zanimljivije je i veselije od motorne pile i Houdeka.