Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Zdravstvo u sjeni Agrokorovog tornja

31.03.2017. 22:00


Od milijardi eura Agrokorovog duga već se cijeloj naciji vrti u glavi, a posebno Todoriću, vjerovnicima, dobavljačima, bankarima, premijeru i ministrima. Ugroženo je četrdesetak tisuća radnih mjesta, a o Agrokoru ovisi i preko sto tisuća ljudi pa histerija oko spašavanja koncerna ruši vrijednost dionica i bumerang na cijelo hrvatsko gospodarstvo pokazuje se prijetećim. No, u sjeni tog Agrokorovog tornja ostale su dubioze zdravstva iako one mogu ugroziti na tisuće života.
Naime, ministar zdravstva Milan Kujundžić zasigurno će ostati zapamćen kao čovjek koji i u najtežoj situaciji prosipa umirujuće riječi, ali tako se sustav ne liječi. I kada se dugovi zdravstvenog sustava gomilaju do granice pucanja, on ima melem za ranu. Samo što on nije svećenik nego liječnik i ministar. Upravo je čudno kako je ministar Kujundžić moglo biti jedan od onih „nevidljivih” ministara ako se zna koliko je vruća ta fotelja. Oštricu svakog pitanja znao je otupiti mirnoćom kao da je u zdravstvu sve u redu. Sve dok iz veledrogerija nisu digli glas kako dalje ne mogu, kako im bolnice duguju 2,5 milijardi kuna te hitno trebaju barem 500 milijuna kuna da bi nastavili s normalnom isporukom lijekova. Naravno, teško da bi se netko usudio izreći kako lijek za teško bolesno dijete neće biti isporučen zbog nepokrivenih dugova, pa tako ni sada to nije rečeno, no ono što uplašeni pacijenti s teškim dijagnozama mogu pročitati između redaka za njih je zapravo strašna mora, pitanje života i smrti i ne mogu ih umiriti milozvučne riječi ministra Milana Kujundžića.
Kada su izneseni podaci o ukupnom dugu zdravstva na kraju prošle godine u iznosu od 7,7 milijardi kuna, a i ove godine su se nastavili gomilati, morao je ministar konačno zavapiti kako će Zdravka Marića morati pitati za zdravlje jer drugog oslonca osim ministra financija – nema. Lanac neplaćanja veledrogerijama koji dugo traje i još se učvršćuje, istina, nije grijeh ministra Kujundžića kao ni činjenica kako limiti bolnica nisu dobro određeni pa su dugovi iz godine u godinu rasli, djelomično se sanirali, pa opet rasli. No, grijeh ministra Kujundžića moglo bi biti daljnje nečinjenje u smislu osjetnijeg okretanja trenda i stabiliziranja sustava. Lijepo je on izjavio kako je zdravstvo problem cijele Vlade i nacije, te da će država morati financijski stabilizirati sustav, to je točno, no onu otrcanu riječ reforma ne spominje iako je svima jasno kako je to jedini način da se konačno prebrodi opasna situacija u kojoj se već godinama zdravstvo metaforično naziva teškim bolesnikom. Ili je uvijek neko predizborno vrijeme pa se biračima ni u snu ne smije spomenuti skuplje dopunsko osiguranje, plaćanje nadstandarda, što je svojevremeno spominjao za svog ministrovanja Dario Nakić? Ili se treba toliko „nabrijati” priča o dugovima i neodrživosti sustava da se lakše iza brda dovalja privatizacija zdravstva? Sve to muči hrvatske građane, a posebno one koji su bolesni i strahuju hoće li dobiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, kao i kako će, ukoliko budu morali, plaćati veći iznos za zdravstveno osiguranje.
Posebna su priča skupi lijekovi o kojima ovisi život bolesnika, a takvih je troškova sve više, kao što je sve više malignih bolesti. I u zadarskoj Općoj bolnici velika su stavka upravo spomenuti skupi lijekovi, oni koji se po liječničkoj humanoj profesiji ne mogu uskratiti. To što se s vremena na vrijeme čuju priče pacijenata kako bolnice nemaju dovoljno ni vate, zavoja ili rukavica, teško se može provjeriti u samim ustanovama gdje zdravstveni djelatnici šute i rade kako najbolje mogu u postojećim uvjetima. Gdje dalje štedjeti, lijekovi nisu još jedne nove cipele koje nećemo kupiti, pa ćemo uštedjeti i ništa nam se neće dogoditi. Kazao je ministar i kako se treba voditi računa tko koliko i kako radi u bolnicama, pa ispada kako ima i dovoljno liječnika i medicinskih sestara iako ih sve više “put putuje” u inozemstvo. Kako se čulo na nedavnom nacionalnom skupu u Zadru, sve više medicinskih sestara napušta Hrvatsku u najboljim radnim godinama. Kamo će sve to otići, blagi i dobri ministre Kujundžiću, bez obuhvatne reforme? Reforme s kojom se ne smije čekati, koja mora zahvatiti cijeli sustav od obiteljske medicine nadalje i oko koje se mora postići konsenzus.
Jer, reče ovih dana i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, „zdravlje je jedno od temeljnih pitanja nacionalne sigurnosti i kao takvo ključno za naše društvo”.
Bit će stoga ne samo loše, nego i opasno, ne postane li već jednom zdravstvo tema broj jedan, tema od životne važnosti.