Pssssst!

Danas je šutnja. Predizborna. To je baš lijepo, zar ne? Nitko ne trubi iz novina, sa radija i televizije o tome kako će nam biti bolje i ljepše i lako i mirisno i s nekom lijepom muzikom u pozadini, i to samo ako izaberemo – njih.
Ja sam se pomalo naivno radovala ponedjeljku od prije manje od dva tjedna očekujući da će sve konačno završiti, no nije… Pod utjecajem hidrogena i vremenskih mijena zaboravila sam potpuno na nastavak, na drugi krug.
Oduvijek sam taj »drugi krug« zamišljala kao drugu rundu u ringu i nekako mi se ta moja verzija puno više sviđa od ove. Zamislite »celebrity death match« kandidata za… Za što god. Lijepo navuku narukvice, stave štitnike za zube, skakuću nervozno po ringu… A do tog istog ringa dolaze uz glazbenu pratnju.
Recimo tamburice. Neki hit Vere Svobode. Ili Dražena Žanka. Ili onog drugog koji pjeva Hrvatine. Đuke Čajića, da. Kako sam mogla zaboraviti to ime.
Uglavnom, da se u nekom trenu dvoje kandidata krene mlatiti. Čak bih dozvolila da to ne bude samo boks, nego da se mogu udarati kako god znaju i umiju, pa čak i ispod pojasa. Za to su, ionako, prošli školu. Ako nisu, onda su svakako trebali. Ako nisu, nemaju ovdje što raditi. Iznose ih na nosilima i doviđenja.
To bi trebalo biti na Višnjiku. Narod bi u velikom broju pohrlio u dvoranu vidjeti krv, znoj i suze – ono što ga, ma tko pobijedio, očekuje i iduće četiri godine. I ulaznicu bi platili samo da to vide. I kokice bi kupili i gurali se u prvi red i nosili kanoćale sa sobom, samo da ne propuste neku lijepu puknutu arkadu ili slinavo izlijetanje štitnika za zube.
Tako bi to trebalo biti.
Ono što mene po pitanju izbora najviše muči, i o tome ne trebam šutjeti, su (pred)izborni plakati koji kod nas postaju postizborni. Cjelosezonski, cjelogodišnji… Izbori prođu, a mi mjesecima poslije gledamo fotošopirane face onih koji su se tren prije blica i škljocanja fotoaparata podigli na zadnje noge i bleje jeftine floskule kojih bi se posramio svatko s imalo intelekta, ili se pak igraju demagogijom. Plešu po žici.
Sjećam se tako da nas je nakon lokalnih izbora prije četiri godine s jumbo plakata na Maloj pošti još mjesecima promatralo iskešeno lice tipičnog primjera zadarskog političara vulgaris, a nije ga čak ni platio.
To je bilo strašno. Ujutro na prazan želudac kreneš na posao, slušaš radio, približavaš se semaforu, popravljaš šminku u retrovizoru i onda – paf. Te predimenzionirane uši, oči, podbradak, zubi… Milamajko. Pa kako nam to možete raditi?!, pitaš se u čudu.
Poružnile su ih zloba i borba za moć i vlast, za vječni financijski spokoj njih i njihovih pokoljenja… Kao Doriani Grayovi koji su umjesto izgleda u zamjenu dali stanja na bankovnim računima. Oni stare i poružnjuju se, oči im se smanjuju i face iskrivljuju, a računi cvatu, trezori su im puni…
Vidite, sad i vi imate nešto za reći. Imate i inače, nemojte čekati da vas netko potakne. Govorite, mislite, pitajte se, tražite i zahtjevajte. Davno su prošla ona vremena u kojima se smatralo normalnim to da im treba godina dana da nauče govoriti, a cijeli život da nauče držati jezik za zubima.