17 °C
Online izdanje
Utorak, 17.siječnja 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Reportaža
RSS feed
Današnji broj
Reportaža
Povratak
Kamen, škrta zemlja i Cetina iznjedrili Pupačića, Kaštelana i Milićevića
Piše: Marijana Roščić

Kamen i škrtu zemlju Dalmatinske zagore možemo nazvati podnebljem pjesničkih muza. Iznjedrio je ovaj kraj toliko književnika, znanstvenika, ljudi koji su svoju talentiranost izbrusili do (pjesničke) genijalnosti i time ostavili nama u baštinu ukoričene raznorazne eseje, zbirke pjesama, prevoditeljska umijeća... Na relativno maloj prostornoj udaljenosti svoje su "dječje bolesti" preboljeli trojica hrvatskih pjesnika - Josip Pupačić, Jure Kaštelan i Nikola Milićević. Naravno da prostor Dalmatinske zagore nije sveden samo na ovaj trokut između mjesta koja povezuju trojicu spomenutih pjesnika, već je kudikamo veći i imali bismo što reći, odnosno napisati više toga o znamenitim ljudima koji potječu iz tih krajeva. U tom slučaju vjerojatno bismo i ispisali kakvu monografiju, ali za ovaj članak zadržat ćemo se na mjestima odakle potječu Pupačić, Milićević i Kaštelan, jer su njihova rodna mjesta posjetili studenti i profesori Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru u subotu, 23. svibnja, na obljetnicu smrti Josipa Pupačića i njegove obitelji.

Hasanagina Gubavica

Uputili smo se rano ujutro iz Zadra s nadom da nam kiša neće poremetiti planove, i zbilja tako je i bilo. Kao da nam je neka "nebeska ruka" razmaknula oblake kad bismo došli na mjesta koja smo stavili u naš itinerar. Tu i tamo miješale su se pokoje kapljice sa zrakama sunca, ali u tako maloj mjeri da nas to nije omelo u programu.

Vožnju autocestom do Šestanovca, i drugih mjesta sve do povratka u Zadar, zanimljivom su učinili profesori koji su podijelili znanje iz područja kojim se godinama bave. Profesori Josip Lisac i Josip Galić govorili su o jeziku tog područja, pridruživši se svojim komentarima profesorima Zvjezdani Rados i Šimunu Musi, koji su govorili o Pupačiću, Kaštelanu i Milićeviću te drugim književnicima, lingvistima, znanstvenicima iz ovih krajeva. Ovaj pjesnički izlet bio je popraćen i čitanjima pjesama trojice pjesnika koje su pročitali studenti Doris Babić, Tonći Cvrlje, Katica Visković i drugi studenti.

U Zadvarju smo zastali kod vodopada "Gubavica" te kod "Križa" - odakle smo imali panoramski pogled na rijeku Cetinu i hidroelektranu Kraljevac (izgrađenu 1912. godine). U tvrđavi u Zadvarju je 1669. godine ubijen Hasan-aga, a od profesora Denisa Vekića smo saznali nešto više o Hasanaginici te o ulozi tvrđava s kojih su se branili Omiš, Split... Profesorica Peričić nadodala je i informaciju o Goetheovu prijevodu "Hasanaginice" na njemački jezik. Možemo spomenuti da je iz ovog mjesta i Tedi Spalato, pravim imenom Tadija Bajić. Nakon Zadvarja smo se uputili na Slime, rodno mjesto Josipa Pupačića, udaljeno svega 10-ak kilometara.

Pupačićevo Slime

Prošle su 44 godine od tragične nesreće na Krku (23. svibnja 1971.), kada je sa suprugom i kćeri poginuo pjesnik Josip Pupačić. U njegovom rodnom Slimenu, prvo smo posjetili pjesnikov grob pokraj crkve sv. Ivana Krstitelja, gdje se nalazi spomenik Pupačićevoj obitelji. Nakon minute šutnje, polaganja cvijeća i pročitane pjesme "Moj grob" uputili smo se u selo pronaći pjesnikovu kuću. Nigdje nikakvih oznaka, ne samo za Pupačićevu kuću, već i za Kaštelanovu i Milićevićevu u njihovim rodnim mjestima, ali sve tri kuće smo uspjeli pronaći zahvaljujući dobrim ljudima koji su nas, putnike namjernike, uputili u dobrom pravcu. Katarina Pupačić (žena brata Matka) otvorila nam je pjesnikovu kuću. Jedan dio kuće upravo je pokojni Matko Pupačić dogradio i u tom dijelu se nalazi Pupačićeva radna soba koja je preseljena iz Zagreba. U toj sobi nalaze se knjige, dvije fotelje, stari televizor, radni stol i neizostavna pisaća mašina "Olympia". Dok smo dogovarali posjet u razgovoru s Antom, pjesnikovim nećakom, saznali smo kako djeca koja dolaze na izlet znaju krasti knjige iz ove sobe. U pjesnikovoj rodnoj kući nalaze se obiteljske fotografije i fotokopije rukopisa nekih pjesama. Ispred kuće se smjestila rašeljka (Rašeljka je bilo ime Pupačićeve kćeri). Dok su nam oblaci već opasno prijetili, uspjeli smo pročitati pjesmu "Moj križ svejedno gori", koja kao da je naslućivala tragičnu sudbinu koja je zadesila Pupačića. I njegova tri brata su tragično izgubila svoje živote, što je pjesnik pretočio u pjesmu koju poznaje zasigurno svaki učenik. Zanimljivost je da se iz pjesnikova rodnog mjesta ne vidi more, ono more koje je pjesnik gledao dok je čuvao ovce na planini, kako smo saznali od Katarine. Penjući se cestom iz Slimena prema Dubcima, dolazimo napokon do mora. Na predjelu koji se zove Vrulja zaustavili smo se kako bi nam se svima u sjećanje mogla urezati slika Biokova i mora, sive kombinacije kamena i mora. Na ovom mjestu smo pročitali pjesmu "More".

Omiš i Radmanove mlinice

Nastavili smo naše putovanje Jadranskom magistralom do Omiša, gdje na ulazu u centar grada stoji tvornica tjestenine "Cetina", tvornica koja je uz "Galeb "preživjela sve do danas. A kad spominjemo tvornice, možemo se sjetiti Šestanovca s početka priče: znate li da se u toj općini proizvodi obuća "Dr. Luigi"?

Iako je bilo prohladno i kišno vrijeme, u Radmanovim mlinicama smo se uspjeli odmoriti i povratiti energiju za nastavak putovanja. Bio bi doživljaj još i veći da je bilo vruće i da nam je Cetina donosila svježi zrak. Kako je u Radmanovim mlinicama samo natkriven prostor za konzumiranje hrane, zbog lošeg vremena smo se malčice ranije nego je to bilo predviđeno uputili u svega pet-šest kilometara udaljen Omiš gdje nam je sunce pokazalo svoj osmijeh. Neki su sunčano razdoblje iskoristili za šetnju gradićem u kojem se održava nadaleko poznati "Festival klapa", neki su posjetili tvrđavu Mirabelu i uživali u panoramskom pogledu - istom onom kojim su negdašnji omiški gusari provjeravali dolaze li neprijateljski brodovi. A neki su jednostavno ispijali omiljeni napitak, ili uz more ili uz samu Cetinu, promatrajući kamene gromade koje su se nadvile nad samim gradom i diveći se ljepoti krajolika u kojem su se sjedinili more, rijeka Cetina i klisure.

Kaštelanov Zakučac

Iz Omiša smo krenuli u obližnji Zakučac, rodno mjesto Jure Kaštelana. Blizu HE Zakučac se nalazi bista Jure Kaštelana, pjesnika kamena, ali njegova rodna kuća je u visini, u selu. Na kući se nalazi natpis koji nam svjedoči da se radi o pjesnikovoj kući, no nije bilo nikoga tko bi nam kuću otvorio i pokazao. Okruženi tišinom koju nisu mogli prekinuti zvukovi automobila, koji zbog uskih putova tamo ne mogu prometovati, pročitali smo pjesme "Jadikovka kamena", "San u kamenu", "Volio bih da me voliš"... Nedaleko od kuće se nalazi svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića. Njegova obitelj je iz Zakučca, ali su se odselili u Herceg-Novi, gdje se svetac rodio. Zahvaljujući ponovno dobrim ljudima, uspjeli smo ući u kapelicu koja se nalazi u malenom tunelu iskopanom u samom Mosoru. Na izlazu iz Zakučca stoji tabla koja nam signalizira da smo ponovno na prostoru Dalmatinske zagore. Uskim cestama krenuli smo preko Gata do Zvečanja. Nažalost, nije bilo vremena da vidimo kip Mile Gojsalić, pa ćemo to obaviti drugom prilikom.

Milićevićevo Zvečanje

U Zvečanju nam je domaćin Ante, nećak Nikole Milićevića pokazao staru kuću u kojoj je živio pjesnik, konobu i crnu/dimnu kužinu, upoznavajući nas sa tradicijom i starim predmetima koji više nisu u uporabi. Nasuprot kuće, ispred crkve sv. Križa više nema čempresa. Postoji mladi čempres, a starog - na kojeg je gledao Milićević i napisao pjesmu o njemu - je nagrizao zub vremena, opalio ga grom a potom pijavica srušila. No dio ispiljenog čempresa obitelj Milićević čuva kao uspomenu. Ispred kuće su studenti pročitali pjesme "Čempres" i "Da sam bio" nakon čega smo se kratko zadržali u razgovoru s ljudima koji tu obitavaju. Kroz Seoca uputili smo se na spoj autoceste Blato na Cetini i vratili se u Zadar u večernjim satima.

A za kraj...

Nikad život u Dalmatinskoj zagori nije bio lagan, malo je tu obradive zemlje a čeljadi uvijek puno bijaše. Ne trebaju nam onda ni biti čudne svađe oko meje/međe (koliko kome pripada zemlje, bolje rečeno), kad je svaki pedalj obradive zemlje značio život u tom kamenjaru podno Biokova, Mosora... Da bi bilo života za sve, ljudi su se iseljavali, tražili su i gradili život daleko od njihove postojbine. I naši pjesnički geniji otišli su iz ovih krajeva. I Pupačić i Milićević i Kaštelan radili su na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Pupačić je bio i lektor u Londonu i Lyonu). U svojim pjesmama vraćali su se rodnom zavičaju i svojim bližima, svome kamenu, svojoj Cetini... Ukoliko nemaju posao u Omišu, Imotskom, Makarskoj, Splitu, odakle im je relativno blizu putovati, ljudi odlaze i dan danas. Unatoč svemu naći ćete u ovim krajevima ljude koji će i ono malo što imaju podijeliti s vama. Sve je manje čeljadi tu, a kad se spusti noć sve je manje odbljeska žarulja iz predivnih kamenih kuća. Ta tišina zazebe čovjeka oko srca više od zime, više od snježnog pokrivača kojim se zimi ogrne Biokovo.

Na kraju putovanja, i na kraju članka, kao netko tko potječe iz ovog podneblja, mogu samo kao i Kaštelan zavapiti "vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja".

Galerija slika
Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr