Na zadarskom području godišnje stotinu nestalih

U više od devedeset posto slučajeva osobe budu pronađene žive i zdrave ili se same vrate u svoje domove. Najčešći razlozi nestanka, odnosno udaljenja, su avanturizam, sukobi i neslaganja u obitelji, asocijalno ponašanje i bolest. Kada je riječ o spolu, statistike pokazuju da od ukupnog broja prijavljenih nestanaka čak 70 posto otpada na muškarce, a 30 posto na žene, kaže Elis Žodan, glasnogovornik Policijske uprave zadarske
Prije dva dana, 30. kolovoza, obilježen je  Međunarodni dan  nestalih osoba posvećen svim onima koji su  nestali zbog sukoba, zločina  protiv čovječnosti ili kršenja  ljudskih prava, a čije su sudbine nepoznate, pa čak i  nakon proteka dugog niza  godina. Nacionalna evidencija nestalih osoba (NENO)  trenutačno broji 2.520 nestalih osoba, od čega se najveći broj, čak oko 70 posto,  odnosi na osobe nestale uslijed ratnih zbivanja od  1991. do 1995. godine, za  vrijeme trajanja Domovinskog rata. Broj nestalih osoba promjenjiv je, a policija u  Republici Hrvatskoj godišnje zaprimi oko 1600 prijava nestanaka, od čega stotinjak otpada na zadarsko  područje.
– U većini slučajeva, više  od 90 posto, osobe budu  pronađene žive i zdrave ili se  same vrate u svoje domove.  Najčešći razlozi nestanka,  odnosno udaljenja, su avanturizam, sukobi i neslaganja  u obitelji, asocijalno ponašanje i bolest. Kada je  riječ o spolu, statistike pokazuju da od ukupnog broja  prijavljenih nestanaka čak  70 posto otpada na muškarce, a 30 posto na žene –  pojašnjava Elis Žodan, glasnogovornik Policijske uprave zadarske, dodajući kako  najviše nestaju odnosno  udaljuju se od kuće, maloljetnici. Gledajući u postocima, na njih otpada čak  55 posto ukupnih prijava, 25  posto na osobe iznad 60  godina dok je tek jedan posto djece. Preostalih dvadeset posto odnosi se na sve  ostale.
Stravičan kraj  nestale Selene
Kada je riječ o konkretnim  potragama za nestalim osobama, posljednja koja je podigla veliku medijsku  prašinu i izišla iz okvira  nacionalnih zbivanja, ona je  sa splitskog područja gdje se  tragalo za 31-godišnjom  Meksikankom Selenom  Margarit Graciano Macedo.  Traganje za mladom turistkinjom ubrzo je, nažalost,  okončano pronalaskom njezina mrtvog tijela. Žena je  izmasakrirana i pokopana u  plitak grob, a sudeći po tragovima pronađenim na  mjestu ove stravične tragedije, bila je slučajna žrtva  očito poremećenog i izopačenog manijaka. Njezin  brat Emanuel, s kojim je iz  dalekog Meksika došla na  ljetovanje nakon identifikacije sestrina tijela na splitskoj Patologiji shrvan boli  zavapio je: “Molim vas, policiju i Vladu… preklinjem  vas, učinite samo jedno –  pronađite krivca, jer mi smo  dobri ljudi, a ovo je uništilo  naše živote zauvijek.”
Dolores Filipović, 19-godišnja djevojka iz Dragalića  kod Slavonskog Broda, dobro razumije Emanuelovu  bol. Njezina priča obrnuta je  od njegove, no bol i praznina  koju ovakve tragedije ostavljaju, jednake su. Doloresina majka, Ljubica Filipović Sorić, jedna je od 2520  osoba na listi nestalih hrvatskih državljana. U evidenciji se vodi još od 18.  prosinca 2007. godine, a njezino tijelo, usprkos priznanju ubojice, ni do danas nije  pronađeno.
– Moj očuh Zoran Sorić  priznao je kako i gdje je  usmrtio moju majku, a ispričao je i na koji način se  riješio tijela. Navodno ga je  odložio u kontejner za  smeće ispred zgrade u kojoj  su živjeli u podstanarskom  stanu pa je logično takvoj  priči zaključeno da je tijelo  moje majke negdje pod tonama smeća na zadarskom  deponiju. Zoran je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora i od priznanja  6. prosinca 2008. godine u  zatvoru je. Samo, što to meni uopće znači – s gorčinom  i tugom žali se mlada djevojka koje je prije svega dva  mjeseca okončala srednju  školu. Pred njom su veliki  planovi. Želi upisati fakultet  i jednog dana imati svoju  obitelj, no svi ti planovi u  sjeni su činjenice da tijelo  njezine majke nije pronađeno.
– Moram se miriti s tim da  ona više nije živa, ali kako i s  tim da joj nema groba. Ako  već neće biti uz mene na  mom vjenčanju jednog dana  ili kad budem imala svoju  djecu na njihovim rođendanima, kad krenu u školu,  na pričesti, krizmi… zašto  barem ne mogu imati mogućnost da joj zapalim svijeću i položim cvijet na  mjesto vječnog počinka –  pita se djevojka koja je od  majčina nestanka učinila  baš sve što je bilo u njezinoj  moći da potakne i pokrene  institucije u organizaciju potrage. To joj je nakratko  pošlo za rukom. Potraga je  trajala svega par dana i završena bez ikakva rezultata.  Sve otada, neki nastavka potrage nitko ni ne spominje.
Bez pronađena tijela nema mira
– Svima je to završena  priča, a meni i maminim  sestrama, djedu, rodbini i  svima koji su je voljeli to je  promijenilo život. To je  nešto što će nas pratiti sve  dok ona ne bude pronađena  – zaključuje Dolores, dodajući kako će možda netko  pročitati ove njezine riječi i  možda ipak uskoro nešto  poduzeti.
No slučajeva poput spomenutih na žalost ima još.  Već 12 godina bez odgovora  o sudbini koja je zadesila  njezina sina jedinca, Emila,  ostala je Biserka Benussi iz  Obrovca.
Umirovljena policijska  službenica još je 2000. godine prijavila sinovljev nestanak, a posljednji put s njim  se telefonom čula 27. lipnja  te godine. Nesretna žena godinama kasnije gajila je nadu  da joj je sin negdje živ, a  svako zvono telefona asociralo ju je na njezina Emila.
– Kad se javim, nitko ne  odgovara, a nakon nekog vremena poklopi mi slušalicu.  Ponadam se, možda je to moj  Emil. Nazvao je da mi čuje  glas iako se ne želi javiti. A  možda je ipak netko samo  okrenuo pogrešan broj – riječi  su kojima je nekoliko godina  nakon sinovljeva nestanka  novinarima žena opisivala  što proživljava.
Emil se, zbog studija iz  rodnog Obrovca preselio u  Zagreb, a majci se nikad nije  žalio na osobite probleme.  Pohađao je višu prometnu, a  te godine kad je nestao na  zagrebačkom je Prometnom  fakultetu upisao i studij telekomunikacija. Samohrana  majka pokušala je na fakultetu doznati kako je njezin  jedinac stajao s ispitima, no  nije naišla na razumijevanje,  a jednako je prošlo i s HT-om  kada je zatražila ispis njegovih poziva za mobitel i tako  doznati s kim joj je sin posljednjim komunicirao. Žalila  se kako ni od policije nije  dobila puno informacija, pa  čak ni sasvim banalnu kao što  je u kakvom je stanju zatečena njegova soba. Nesretna je žena posumnjala kako je njezin Emil možda želio  pobjeći kako ne bi služio vojni rok, a padalo joj je na  pamet i da mu je možda  naopako krenulo na fakultetu, da je izgubio mjesto u  domu i još puno takvih  “možda”…
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU