U čemu je tajna Kalmetine nepobjedivosti?

Kada se na zadnjem Gradskom vijeću Božidar Kalmeta primakao govornici kako bi odgovorio SDP-ovu vijećniku Antunu Novoseloviću, mnogi su zasigurno pomislili kako će nastati neki verbalni ‘fight’. Kad ono – Kalmeta je kratko i jasno priopćio da se u svemu bitnome slaže sa svojim političkim oponentom. A složio se u vezi s prijetećim gašenjem PU zadarske u novom prijedlogu ustroja Ministarstva unutarnjih poslova po kojoj bi se zadarskom policijom upravljalo iz Splita. Na to je upozorio Novoselović, a na njegove riječi afirmativno se i s podrškom nadovezao sam Kalmeta.
Na braniku zadarskih interesa
Gradonačelnik je takvom reakcijom potvrdio vjerodostojnost svojih često ponavljanih apela da, kada su u pitanju zadarski interesi, svi politički akteri u ovome gradu moraju skupiti glave i naći najbolji način obrane tih interesa pred nacionalnom politikom – ma tko god obnašao državnu vlast. Njegova reakcija na SDP-ovca Novoselovića izraz je i poziva koji je pred samu sjednicu Gradskoga vijeća uputio svim vijećnicima apelirajući na zajedništvo kako bi se zaštitili interesi Zadra i njegove regije. Tu Kalmetinu, inače permanentnu ambiciju, naravno, ne prepoznaju, a još manje priznaju svi, poglavito ne oporba. To, dakako, i ne čudi jer je politika konfliktna djelatnost i nema šanse da vam protivnik oda priznanje. On će vas samo tući, i kad napravite nešto nedvojbeno pozitivno, on će u tome vidjeti propast, a ako pak malo posrnete, zadat će vam posljednji ‘smrtni udarac’ kako bi vas zauvijek izbacio iz političkog ringa koji je uvijek tijesan i u njemu nema mjesta za jednake, a kamoli za bolje.
No, usprkos toj neumitnoj logici i zakonitosti politike, Božidar Kalmeta već više od dva desetljeća opstaje, pobjeđuje, udara ritam i nezaustavljivo postaje jednim od živućih simbola Zadra. A da se upornost i kontinuitet najbolje (pr)ocjenjuju s vremenske distance, slikovito govore stavovi ljudi koji, neopterećeni svakodnevicom političke utakmice, o Kalmeti slobodno iznose svoje stavove. Tako, primjerice, jedan Romano Meštrović, najznačajniji zadarski SDP-ovac u 90-im godinama prošlog stoljeća koji je u daleko težim vremenima bio oštar protivnik Kalmete i HDZ-a, danas, o njemu, bez dlake na jeziku, govori kao o političkom čimbeniku najzaslužnijem za niz strateških projekata koji su Zadru i njegovoj perspektivi razvoja donijeli i donijet će nedvojbene benefite.
Kako je “Jupiteru dopušteno ono što nije i volu”, dakako da nije za očekivati da aktualna zadarska oporba Božidaru Kalmeti oda bilo kakvo javno priznanje – čak ni ono elementarno, najlakše mjerljivo, da čovjek već dva desetljeća redovito pobjeđuje na izborima i da – slikovito kazano – osvaja više preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici nego cijela oporba zajedno.
Kazavši da se oko statusa PU zadarske slaže sa SDP-ovim vijećnikom Novoselovićem, Kalmeta je svome stranačkom i državnom vrhu (a njegovi su na vlasti, zar ne!?) rekao – ne prvi put – da je najprije Zadranin, a onda dio određene političke nomenklature. To nije prva Kalmetina izjava ni prva njegova gesta kojom se osobno znao postavljati kao zagovornik strateških zadarskih interesa, pozivajući uvijek i sve ostale stranke da se po tom pitanju ujedine u tzv. zadarsku frontu.
S druge strane, njegovi stranački oponenti, primjerice oni iz SDP-a, nisu se ni riječju ni gestom usudili usprotiviti svome šefu Milanoviću kada se za vrijeme njegova premijerskog mandata pola nacije diglo na zadnje noge zbog Vladine namjere monetizacije autocesta, kao ni kada je lider socijaldemokrata krajnje sumnjivih socijaldemokratskih ideala, sve tzv. prateće službe i njihove radnike htio isporučiti na milost i nemilost outsorcinga. Iako je i usred Zadra kiptjela sindikalna scena oko protivljenja outsorcingu, na nacionalnim je televizijama Milanka Opačić žučno zagovarala taj model, dok su zadarski socijaldemokrati, eto, u toj priči sindikaliste smatrali svojim oponentima. Ma nisu se SDP-ovci u Donatovu gradu oglasili ni kada im je lider, valjda već u terminalnoj fazi političke shizofrenije, svojim izjavama i ocjenama toliko skrenuo udesno da se pored njega i najokorjeliji simpatizer ustaških vremena osjetio nekako malen ispod zvijezda.
 Dakle, biti protiv vlastitog političkog vožda, a reći političkom oponentu da je u pravu, i da ga podržavaš jer su u pitanju interesi grada i regije u kojoj živiš i radiš sa svojim sugrađanima – test je ipak jedne vrste ‘dišpeta’ ali i upornosti koju Kalmeta sebi zna, smije i može priuštiti.
 Ne štedi ni “svoje”
I to ne samo prema gore nego i prema dolje kada su u pitanju, da se izrazimo Lenjinovom terminologijom – mangupi u vlastitim redovima. Naime, kada je pala sumnja na možebitne nepravilnosti u postupcima direktora Nasada, Kalmeta je naložio reviziju i na koncu, bez obzira na eventualno nepostojanje kršenja zakona, javno iskazao jasan stav da je Lenko Ugrinić ipak moralno odgovoran jer dok zadnji građanin ne riješi pitanje svoje grobnice, direktor ne može to učiniti prije njih.
 Zadarski SDP je, primjerice, u poznatom pravosudnom slučaju “Ribar” koji obuhvaća nekoliko osumnjičenika, još u vrijeme trajanja postupka, javno stao u obranu jedne gospođe iako se nije znalo kakav će epilog dobiti cijela ta pravosudna priča. Svi ostali su u toj priči za SDP, dakako, bili tamo gdje im je mjesto osim te gospođe iza koje je usred USKOK-ovih operativnih akcija, promptno stala cijela jedna politička partija.
Umjesto da svoju oporbenu taktiku gradi na načelu “budi uvijek i svugdje protiv Kalmete”, zadarski bi se SDP i njemu pripadajući saveznici, možda trebali najprije suočiti s ‘fenomenom Kalmeta’ – njegovim nastankom, funkcioniranjem i dometom.
Koliko god netko to htio priznati ili ne (a autor ovih redaka je uostalom jedan od onih u Hrvatskoj koji je napisao bezbroj kritičnih tekstova o politici HDZ-a), Kalmeta je sebe trajno i bespovratno ugradio u zadarski kolektivni imaginarij. A to se ne može silom ni sitnim, petparačkim pljuckanjem po protivnicima tipa “hoće li vas vaši staviti na listu”. Jer, i kad ga “njegovi” ne stave na listu, autorica toga pitanja na Gradskome vijeću bude podjednako hametice potučena da ostaje legitimno pitanje: shvaća li, nakon 25 godina, itko u formalnoj zadarskoj oporbi da oporbe de facto – nema.
Uz bok Kažimiru Zankiju
Kalmeta je gotovo cijeli jedan radni vijek uspješno i vrlo visoko kotirao u zadarskoj i hrvatskoj politici. Njegov politički vijek, dakako, ide prema koncu. Možda će izostankom s budućih lokalnih izbora za gradonačelnika Zadra i službeno potvrditi kraj svoje aktivne političke karijere. U svakom slučaju, to je čovjek po kojem se već sad zove dio autoceste (Kalmetina, doduše neslužbeno, ali uostalom i Kalelarga je neslužbeni naziv), a može se bez uvijanja dodati da se u političkoj povijesti Zadra, nakon Kažimira Zankija, upravo Božidar Kalmeta uspio prometnuti u najkarizmatičniju političku figuru Zadra.
Ako njegovim odlaskom s političke scene, konačno zaživi i učinkovita politička oporba u Zadru, bit će to još jedan njegov, doduše nesvjesni (jer nije na njemu krivnja što ga ne znaju pobijediti), doprinos Zadru i Zadranima.
Sviđalo se to nekome ili ne, priznao to netko ili ne…