Nadam se da će se ovaj put stvari zaista promijeniti

Tjedan dana prije početka prvenstva gotovo odlučio sam prekinuti karijeru. Zapravo, o tome sam razmišljao i ranije. Onda sam osvojio to zlato, što mi je dalo dodatni poticaj i još malo strpljivosti. I sad mi je prekipjelo. Unatoč zlatu, ne znam kako ću dalje. Nema uvjeta, a od Grada dobivam stipendiju od 1.200 kuna, što je zaista malo. Pa nemam više 16 godina da za svaki izlazak moram pitati roditelje da mi daju novca
Danil Domdjoni, svjetski prvak u karateu ovih dana doživljava dane slave. Gotovo svaki dan zovu ga novinari iz svih hrvatskih medija, traže se razgovori, senzacije, predstavnike “sedme sile” zanima na koji način je to momak iz Biograda na Moru, preko nemogućih uvjeta, stigao na vrh. I zaista, put mladog karataša iz Biograda na Moru sve je samo ne jednostavan.
– S karateom sam počeo iz đira. Onako usput. Ekipa iz zgrade se skupila i krenuli smo. No, vrlo brzo se dogodila simbioza između ovog sporta i mene. Shvatio sam da sam ja s karateom dobitna kombinacija. Imao sam fizičke sposobnosti koje su jamčile dobre rezultate. Naravno, ako se sve ostalo poklopi, rekao je Domdjoni. Neke stvari su se poklopile. Preuzeo ga je trener Svemir Mrvičić, koji je uložio cijelog sebe u stvaranje svjetskog prvaka, dobio je podršku roditelja, a i sam Domdjoni imao je želju za ostvarivanje cilja. Ali vrlo brzo počeli su se javljati problemi.
– Gotovo nikada nismo imali priliku trenirati poput sportaša iz ostalih klubova. Dugo vremena u Biogradu nije ni bilo dvorane. Jedno vrijeme sam svaki drugi dan odlazio s trenerom raditi u Knin, gdje je on imao klub. Mogu reći da sam tada, dok sam bio kadet, i najbolje trenirao.
U ovom trenutku u Biogradu na Moru postoje dvije dvorane. Osnovna i srednja škola imaju gotovo nove sportske objekte, a Karate klub “B” ima termin od samo triput tjedno u Osnovnoj školi, dok im ravnatelj srednje škole nije omogućio prostor za treniranje.
– Iako sam mnogo puta vjerovao da će se nešto promijeniti, sada se zaista nadam da hoće. Triput tjedno trenirati zaista je malo. Pa to je za amatere. Doći do titule europskog i svjetskog prvaka u ovakvim uvjetima je nevjerojatno. Vrijeme je da se napokon nešto i promijeni. Prije svega uvjeti za rad. Nadam se da će ravnatelj Srednje škole u Biogradu Božo Došen imati razumijevanja za nas te da će nam omogućiti termine za trening.
Na koji način ste se uopće snalazili, s obzirom da ste samo triput tjedno mogli trenirati u dvorani.
– Trenirali smo u teretani, na plaži, bazenu, na malonogometnom igralištu na otvorenom. Tamo su postavili umjetnu travu, koja mi poprilično odgovara. Radio sam dosta na vreći, na kojoj baš i ne bih smio raditi u natjecateljskom periodu, već samo u pripremnom. No adaptirali smo treninge. Uglavnom trenirali smo gdje i kako smo mogli.
Danas kada se u vrhunskom sportu godinama unaprijed planira svaki trening, svaki detalj, u Biogradu svjetski prvak nastaje u nemogućim uvjetima.
– Mi nismo u mogućnosti planirati treninge nekoliko dana unaprijed, a kamoli organizirati godišnji ciklus. Jednostavno moramo sve improvizirati.
Stječe se dojam da više niti nemate strpljenja za ovakav rad.
– I nemam. Ja sam tjedan dana prije prvenstva gotovo odlučio prekinuti karijeru. Zapravo, o tome sam razmišljao i prije Europskog prvenstva. Onda sam osvojio to zlato, što mi je dalo dodatni poticaj i još malo strpljivosti. I sad mi je prekipjelo. Unatoč zlatu, ne znam kako ću dalje. Nema uvjeta, a od Grada dobivam stipendiju od 1.200 kuna, što je zaista malo. Pa nemam više 16 godina da za svaki izlazak moram pitati roditelje da mi daju novca. Nisam tek sad, s ovim zlatom od Olimpijskog odbora dobio kategorizaciju vrhunskog sportaša. Imam je već posljednje tri godine, a stvari se jednostavno nisu promijenile. Ponavljam, iskreno se nadam da će sada sve krenuti nabolje.
Postoji li mogućnost seljenja u drugi klub, drugi grad?
– Kontakti i ponude postoje. Uvijek postoji ta mogućnost. Ali želim ostati ovdje. Ovo je moj grad i vjerujem da mu mnogo toga mogu dati i nakon što se prestanem baviti karateom. Imat ću sigurno dovoljno iskustva da ga prenesem drugima, mlađima. Zaista se nadam da će mi se status promijeniti.
Koliko je pomogao Hrvatski olimpijski odbor?
– Mnogo. Od njih dobivam godišnje 80 tisuća kuna. No, to ide na plaćanje turnira, opremu… To zaista pomaže, ali ako odem negdje pet dana, sigurno da mi je potrebno još novaca. Želim popiti kavu, pročitati novine, pojesti sendvič. Takve pomoći su dobre, ali sigurno da je tu potrebno mnogo više.
Sponzori?
– I tu su krenuli kontakti. Nadam se da će se nakon ovog zlata stvari zaista promijeniti. Jer da ostanem u vrhunskom sportu, morao bih živjeti od toga. I ne od 1.200 pa i tri tisuće kuna, jer to nije ni meni dovoljno za sve troškove, a kamoli da od toga moram plaćati i trenera te ostalu pomoć.
Pred odlazak na Svjetsko prvenstvo bilo je problema i s ozljedama?
– Nekoliko tjedana prije Svjetskog prvenstva imao sam problema s leđima, ramenima, palcem na nozi. Na sreću to se riješilo, ali te ozljede najviše i dolaze radi toga što nemamo adekvatne uvjete za trening. Još me najviše i muči taj palac, koji me redovito boli. Liječnici preporučuju mirovanje, a za to nemam vremena. Osim toga vjerujem da se i to može srediti, no nemam financijskih mogućnosti da odem u specijaliziranu kliniku za sportske ozljede.
Unatoč svemu iz Japana ste se vratili sa zlatnom medaljom. Prije nego što ste osvojili europsko zlato, rekli ste da ste se netom prije turnira osjećali čudno, bez pritiska, da niste znali je li to dobro ili loše.
– Tada sam se osjećao presmireno. Odmah sam znao da ću ili biti odličan, ili ispasti odmah. Ovaj put sam se odmah osjećao dobro, mirno, možda čak i bolje nego na Europskom prvenstvu. No, nisam previše želio gledati u budućnost. Išao sam iz borbe u borbu, bez kalkulacija. I otvorilo se.
Govorili ste da niste odmah postali svjesni postignutog?
– Tek što sam sletio avionom u Zagreb sve je počelo dolaziti na svoje. Počeli su me novinari oblijetati i polako sam postajao svjestan da sam svjetski prvak. U početku se teško bilo vratiti u normalnu kolotečinu. Često sam se budio u gluho doba noći. Nisam mogao spavati. Što zbog uzbuđenja, što radi promjene vremenske zone. No, sad polako sve dolazi na svoje.
Koliku ste zadovoljštinu postigli primajući zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu, baš zbog loših uvjeta u kojima ste radili?
– Mogu reći da sam zaista osjećao satisfakciju. Svjestan sam da me baš možda i nedostatak financija i termina za treniranje i dodatno motivirao, no očekujem da ću u budućnosti imati druge motive.
Mlad ste sportaš. S 23 godine može se reći da ste osvojili sve što ste mogli osvojiti. Kada karataš postaje najzreliji?
– Pa kažu da oko 25 ili 26 godina dolazi na vrh svoje spremnosti i forme. No, postoje odlični karataši s 35 ili nešto više godina. Sigurno da oni tada gube na brzini i eksplozivnosti, ali u karateu su presudne i neke druge stvari. Prije svega iskustvo, sportska inteligencija. Postoje neki super brzi karataši, koji nikada ništa ne naprave. A toliko su brzi da ih ne vidiš. Važno je shvatiti borbu, predvidjeti protivnikov pokret. Kao u šahu. Ponekad me fasciniraju borci koji su čak i debeli ili spori, a opet pobjeđuju.
Karate bi 2016. mogao biti prvi put na Olimpijskim igrama. Vi biste tada trebali imati 30 godina, što ni blizu nije prekasno za nastup na Olimpijskim igrama?
– Sigurno nije. Ali već sam napomenuo da ne znam hoću li ja ostati u profesionalnom sportu. Da se to dogodi, morao bih imati mnogo bolje uvjete i financijske mogućnosti. Morao bih biti profesionalac.

 BEZ POMOĆI RODITELJA – NEMOGUĆE

Danil Domdjoni doselio se u Biograd na Moru iz kosovskog Prizrena 1994. godine zajedno s majkom te dvije sestre.
– Došli smo u Biograd kada sam išao u treći razred osnovne škole. Otac je već bio ovdje. U početku se nije bilo lako prilagoditi novom gradu, novoj sredini, ali relativno brzo je prošlo vrijeme privikavanja. Ljudi ovdje su zaista dobri. Odmah su me prihvatili pa i nije bio problem steći prijatelje, koje imam i danas – istaknuo je Domdjoni, koji ističe da bez podrške roditelja ne bi uspio ostvariti ovo što je ostvario.
– Otac i majka imaju zlatarnicu ovdje u Biogradu. Dobro, otac to više vodi. Da mi oni nisu davali moralnu i financijsku potporu, vrlo brzo bih odustao od karatea. Ne bih mogao putovati, odlaziti na turnire. Oni su sve to financirali i njima mogu zahvaliti to što sam danas kvalitetan sportaš.

 U ŽIVOTU SE NISAM POTUKAO

Iako je karate borilački sport i zahtijeva od borca veliku spremnost i znanje, on je sve samo ne nasilni sport.
– Ja jesam kao dijete bio živahan, no daleko od toga da sam bio agresivan. Ovaj sport može čovjeka potpuno smiriti i nikako se ne može povezati uz nasilje. Ja se u životu nisam potukao s nekim na ulici. Rijetko dolazim u konflikte, a ako se i dogode, onda ih pošto poto želim izbjeći – kaže Domdjoni.

 JAPANCI PODBACILI U ORGANIZACIJI

Biogradski karataš posebno je istaknuo da se neugodno iznenadio organizacijom Svjetskog prvenstva koje se održalo u Japanu.
– Mislio sam da će Japanci to organizirati fantastično, ali to nije bilo tako. Ni blizu. Organizacija je bila užasna. Smjestili su nas u olimpijsko selo, koje je napravljeno za Olimpijske igre u Tokiju 1964. godine. Toplu vodu smo imali samo nekoliko sati dnevno, nije bilo telefona, nismo mogli otvoriti prozor u sobi u kojoj smo nas četvorica spavali. Hrana je također bila katastrofa. Uopće nisu razmišljali da prilagode jelovnik sportašima. Do natjecanja smo se još i hranili u menzi, a nakon toga smo obilazili fast foodove. No, ljudi su zaista uljudni. Nekada su tako ljubazni da postaju dosadni, a posebno sam impresioniran metroom, jer za pola sata možeš stići s jednog na drugi kraj grada koji ima 15-ak milijuna stanovnika.

 GUSTA SEZONA

Nakon završetka Svjetskog prvenstva imam stanku od neka tri tjedna, nakon čega krećemo s pripremama za iduću sezonu, koja će biti najgušća s natjecanjima do sada. Očekuju me Svjetske igre, Europsko prvenstvo u Zagrebu, mnogo turnira. Nadam se da ću imati mogućnost i za odlazak na turnire Zlatne lige, koji se održavaju u malo daljim, egzotičnim zemljama. Meni su prije svega potrebni nastupi u Iranu, Kazahstanu, Pakistanu, Brazilu, SAD-u, Kolumbiji, zemljama koje organiziraju jake turnire. Meni se sad u Japanu dogodilo da su u mom dijelu ždrijeba bili svi natjecatelji iz tih zemalja, koje uopće nisam poznavao. Nadam se da ću u idućoj sezoni imati financijskih sredstava da nastupim na tim turnirima.