Kako je Isus došao u Međugorje

SPAJANJE NESPOJIVOG
Eto smo preživjeli još jednu Novu godinu i još jedan novogodišnji televizijski program. Na neke je to ostavilo duboke tragove, a neki su pak naviknuli i već oguglali na maltretiranje. Moram priznati da za staru godinu nisam ništa gledao, a nisam jer sam bio u ugodnom društvu gdje nitko nije obraćao pažnju na televizor koji je zaboravljen stajao uključen u kutu sobe, ali smanjenog tona. Ipak, bilo je to strašno iskustvo. Ton je bio utišan, a domaćini su pustili normalnu muziku s kompjutera i dogodilo se sljedeće. Digneš pogled, a na ekranu faca Dražena Zečića koji otvara usta na “Get Back” od Beatlesa, ili Jasmin Stavros koji veselo maše rukama na “Solsbury Hill” Petera Gabriela. Morate priznati da se radi o spajanju nespojivog, sukobu “njih” i “nas” i da se u Novu godinu ne ulazi na taj način jer lako može doći do cijepanja ličnosti, pa se nađete u situaciji da su kraj vas ljubazni (i snažni) bolničari, zabrinuti liječnik koji vam postavlja pitanja o traumama iz djetinstva, a vi više ne brinete jer vam je sve postalo svejedno.
“OBIJESNA” VOŽNJA – LJEPŠE IME ZA DIVLJANJE
Eto smo u Vijestima saznali da je od Nove godine na snagu stupio novi zakon o kaznama u prometu u kojem se nalazi i jedan novi pojam, a radi se o “obijesnoj vožnji”, s kojim će se kažnjavati svatko tko opasnom vožnjom dovede druge u smrtnu opasnost ili bude nestašan u nekom drugom smislu. U početku sam se radovao da će u ovu kategoriju potpasti svatko tko divlja po cesti i da će ga se tako na vrijeme spriječiti da nekoga ubije, ali ispada da će biti kažnjavani samo oni za koje se dokaže da su imali toliko i toliko promila alkohola, droge, ili da su vozili više od 50 kilometara na sat preko dopuštenog. To znači da kada neki balavac u skupom tatinom autu divlja od Borika do grada, ne spada u “obijesnu” vožnju jer slučajno tada nije pijan, i što je važno, nije mu zabilježeno prekoračenje brzine više od 50 km više od dopuštenog. E sada postaje zanimljivo. Tamo je dopušteno, mislim, 40 km/h, što znači da bi netko pripadao u “obijesnu” kategoriju, trebao bi voziti 100 km/h, što po onim zavojima već spada u znanstvenu fantastiku, tj. ako tatino zlato vozi “samo” 90, onda to nije obijesna vožnja. Jako pametno.
U Dnevniku je gostovao predstavnik MUP-a koji je govorio što je to i kako, a meni je u sjećanju ostala čarobna riječ – multirecidivist. Koji tek pripadaju u tu kategoriju? Ipak, najviše mi se svidio jedan čovjek (stručna osoba) koji je predložio da se počiniteljima osobito opasnih i bezobzirnih zlodjela oduzme automobil i da se kasnije proda na dražbi i tako zarađen novac dade u dobrotvorne svrhe. To je najbolje. Naravno, uz doživotno oduzimanje vozačke dozvole. Ili to, ili dopustiti svakome da sa sobom nosi hladno i vatreno oružje pa da se lijepo poubijamo međusobno.
JOŠ JEDNO ČUDO!
Ovih smo praznika bili iznenađeni još jednim čudom. Ovaj se put nakon Gospe, u Međugorju pojavio i mali Isus, čime je počela nova faza u prikazanjima za koju se teško može pretpostaviti koliko će trajati. Gospa se u kršnoj Hercegovini do sada, u ovih tridesetak godina, “pojavila” svega 35.000 puta, a sada je počeo i Isus. Ovi su s televizije to shvatili tako da su kontaktirali dopisnika iz Rima koji nam je malo to i pojasnio. Ispada da se čeka službena potvrda Vatikana koja nikako da dođe. Rade se poveznice s Lurdom i Fatimom, što je zanimljivo mada se Gospa tamo ukazala 18 i 6 puta što je u odnosu na ovih 35 tisuća nekako malo. Doduše i vidjelice Bernardeta iz Lurda i Lucija i Fatime su se kasnije zaredile i postale redovnice (drugo dvoje vidioca su umrli vrlo mladi) dok su ovi naši vidioci to najavljivali, ali su ipak od toga odustali i skrasili se u sretnim brakovima. Ali dobro. Nećemo sada o tome, ali je zanimljivo da se o Isusovom ukazanju na televiziji govorilo dva dana i sada to više nitko i ne spominje.
SLAVKO ŠTIMAC – ZVIJEZDA NOVOGODIŠNJEG PROGRAMA
Nakon što sam nahvalio “Vuka Samotnjaka” urednici s televizije (koji redovito čitaju Zadarski list) su to shvatili kao poticaj i odmah emitirali i “Vlak u snijegu”, a ljudi mi kažu da je bila i “Družba Pere Kvržice”. Eto, hvala Bogu! I sada vi meni recite – zašto tako ne može biti svake godine? Ako već moraju biti uvijek isti filmovi, zašto onda to ne bi bile domaće, dobre stvari, a ne američko smeće? Ove smo godine vidjeli i “Koka i duhove”, a da se malo pogrebe po arhivima, našlo bi se još stvari za djecu. Postoje i oni dokumentarci Kušeca, pa i razne druge stvari iz dječjeg programa koje su snimali godinama prije i samo ih treba postaviti. Zašto se mogu reprizirati Oprah show i i Ozovi, a ne i školski program Hrvatske televizije iz sedamdesetih i osamdesetih? Ili možda postoji neki zakon po kojem su Amerikanci pametniji od nas pa ih moramo gledati? Ja ne bih tako.
[email protected]