Stolitar krvi i gola ženska

MORALNA KATASTROFA –  MANEKENSKA ŠKOLA ZA  OSNOVCE
U trećem Dnevniku saznajemo zapanjujuću vijest – u jednoj zagrebačkoj  osnovnoj školi organizirana je “manekenska škola” za osnovce. Na telefonski upit novinara voditeljica  tečaja je sasvim otvoreno, bez imalo  srama rekla da ne primaju “bucmastu”  djecu, dok je ravnatelj osnovne škole izbjegao davanje  izjave. Novinari su uspjeli pred kamere postaviti  (mo’š misliti što su se opirale kada su vidjele kamere)  dvije glup… Pardon, dvije mamice koje su nešto  baljezgale o stjecanju iskustva, a nije izostalo ni  prenemaganje tipa “to je dobro za ispravno držanje  tijela” (zašto ih onda nisu upisale na plivanje?). Hvala  Bogu, oglasila se dječja pravobraniteljica, a trebalo bi  podijeliti i koji otkaz, da ova svinjarija ne prođe  nekažnjeno. Jer, tko ima pravo djecu tog uzrasta  trovati besmislenim natjecanjima u kojima ih se dijeli  na lijepe i ružne, mršave i debele i da ne nabrajam  više. Netko za ovo mora odgovarati!
KONAČNO NEŠTO NORMALNO
Već mjesecima palamudim o tome kako nam je dosta  američkih stereotipnih filmova, bilo da se radi o jeftinoj  patetici ili o nasilju, a kada ono, stiže iznenađenje. HRT  nam je konačno odlučio emitirati ciklus filmova Jirija  Menzela, a počeli su sa “Selo moje malo”, jednim od  najboljih filmova u povijesti svjetske kinematografije.  Njega je te večeri gledao mali broj ljudi jer nam je  gledateljstvo temeljito zatrovano filmskim šundom koji  nam se servira zadnjih desetljeća pa automatski okreću  program ako ne vide stolitar krvi ili golu žensku. A sada  je samo važno da se ne stane na tome, nego da nam  sljedećih godina prikažu i cikluse talijanskog, francuskog, švedskog, rumunjskog, poljskog, afričkog i da ne  nabrajam više, filma. Španjolsku kinematografiju namjerno ne spominjem jer je to začudo jedino područje  koje naši filmski urednici priznaju, iako je i pri tome  važno napomenuti da Almodovar uistinu nije jedini  španjolski redatelj.
PREVARANTSKA REKLAMA
U posljednje vrijeme često možemo vidjeti reklamu za  cd-kompilaciju Đorđa Balaševića koju su pretenciozno  nazvali “Najbolje od…”. Upravo je upadljivo o kakvom se  bezobrazluku i prevari radi. Izdavač je naime “Croatia  records” koja ima pravo prodavati materijal koji posjeduje  u svome katalogu, a taj se u Đoletovu slučaju sastoji od  samo tri (3!!!) od ukupno 14 albuma koliko ih je izdao. To  bi bilo manje od četvrtine ukupnog opusa, što će reći da se  radi o manjem dijelu umjetnikovog materijala. Da je naslov  kompilacije “Najbolje od Jugotona” ili “Najbolje ‘86.-‘89.”  bilo bi puno preciznije i u krajnjem slučaju poštenije, ali  zato sam ovdje ja da vam na to skrenem pažnju. Nema na  čemu.
TRUDNOĆA KAO GLAZBENI ADUT
Postoje ljudi koji se toliko iznerviraju gledajući budalaštine na televiziji, da im u nemoćnom bijesu ne  preostaje ništa drugo nego ili razbiti televizor (skupo!) ili  nazvati mene i izjadati se (jeftinije). Postao sam tako kao  neki psihijatar za ljude frustrirane tv-programom. Zove me  prijatelj sav bijesan. – Gledaš li ti što oni nama prikazuju na  televiziji za koju plaćamo pretplatu? Neki anonimni pjevači  izvode tuđe pjesme, a prije toga ih se dobro ispita što su u  horoskopu, koliko su visoki, koliko teški… Pa gdje ovo  vodi? Mora doći su’svita! Uspio sam ga se otarasiti s par  utješnih riječi i odmah prebacio na HTV, a tamo je, kao što  sam i pretpostavljao, taman išla, da prostite Dora 2011.  Nećemo sada o promašenosti cijelog koncepta, ali me  jedna stvar strašno zasmetala i probudila neugodne uspomene. Prije mnogo godina kao naša predstavnica je  nastupala “simpatična” Vanna čije se tadašnje pjesme (kao  i ostatka njenog repertoara uostalom) nitko ne sjeća, ali  zato svi pamte podatak da je u trenutku nastupa bila  trudna. To su i danas, u ovoj emisiji morali naglasiti, kao da  se radi o ne znam kakvoj žrtvi i postignuću. Pa što ako je  bila trudna? Danas, zahvaljujući čarima privatizacije,  nesretne žene moraju raditi do posljednje sekunde trudnoće da ne dobiju otkaz, a jadna Vanna je trebala pjevati  na Euroviziji. Najbolje bi bilo da joj se zbog toga  dijagnosticira PTSP i da dobije povlaštenu mirovinu (jedna  manje-više, reći će zlobnici). Uostalom, tko ju je na to  tjerao? Bljak!
SRETAN JUBILEJ!
Eto, ovoga tjedna imamo i jedan mali jubilej. Ove  nedjelje, na našim malim ekranima je po 10.000. put  prikazan film “Indiana Jones i ukleti hram”, čime su  oboreni i svi rekordi, ali i granice zdravog razuma. Sve već  znamo napamet. I replike, i gegove, udarce bičem, šale i  pošalice, cijeli film znamo napamet. Ali, pošto se ovaj film  očigledno MORA prikazivati svakih nekoliko dana, predlažem da se u ovom periodu osnivanja novih tv-kanala,  napravi jedan u kojem bi se puštali samo Inidiane Jonesi,  Sam u kući, Mad Maxovi i ostali evergrini čiji su glumci  odavno postali sastavni djelovi naših života i obitelji. Pa tko  voli, nek’ izvoli