Svećenik u raju

“ZLATNA KUNA” ZA ZASLUŽNE
U situaciji kada nam je privredno politička situacija kakva jest, kada se svaki dan zbog toga organiziraju prosvjedi, netko se sjetio da bi bilo dobro na prvi program HRT-a staviti prijenos dodjele “Zlatne kune”. To je manifestacija na kojoj se svečano dijele nagrade Hrvatske gospodarske komore zaslužnim tvrtkama i pojedincima za, kako kažu, “iznimne uspjehe u gospodarstvu”. Hm, gospodarstvo… Rezultat rada dijela tog gospodarstva imamo danas na ulicama. A pazite kome se dodjeljuju nagrade. Bankama i osiguravajućim tvrtkama. Dakle, meni omiljenim ustanovama. A dodjeljuje se “Zlatna kuna” i za životno djelo. Iskreno, nisam nikada to pratio, ali baš me zanima tko je sve u zadnjih 18 godina, koliko se ova velebna manifestacija održava, osvajao nagradu za životno djelo, i gdje se neki od slavodobitnika danas nalaze, a bilo bi lijepo da nam televizija prikaže i neke rezultate njihovog rada. Ukoliko me sjećanje ne vara neki su menadžeri dobivali nagrade pa su nedugo poslije završavali u istražnom zatvoru.
Ali pustimo sada to. Zašto se ja ljutim? Zato što sam danas ranije pobjegao sa probe da bi stigao gledati “Gruntovčane”, a oni su ih pomakli za sat i pol da bi direktno prenosili ove priče za malu djecu. Osim toga, upravo sam na teletekstu saznao da su zagrebački prosvjednici promijenili rutu i uputili se prema mjestu gdje su se skupili svi zaslužni privrednici zemlje koja je dužna 48 milijardi eura. Bit će to srdačan susret.
LOŠA KOPIJA DOBRE REKLAME
Sjećate li se one reklame za mortadelu, kada se njeni proizvođači pentraju po planinskim vrletima da bi stigli u neko talijansko selo u kojem žive kršni gorštaci koji su valjda neki praizumitelji mortadele. E u tom se selu na suncu griju čestite seoske starine kojima su u usta stavili po komad svoje kobase (mislim naravno na mortadelu), pa je svi hvale, ali čekaju što će reći najstariji i najmudriji među njima. A on malo gricne, zagleda se u daljinu, nastane opći tajac, sve dok čiča ne kaže “che buona mortadella!”, i svi zaplješću, i svi su sretni i zadovoljni.
Reklama za pivu koja se nedavno pojavila na malim ekranima očita je kopija ove za mortadelu, toliko besramno ukradena ideja da se čovjek s pravom pita postoji li nekakav copyright za ovakve slučajeve. A priča je jako originalna. Skupi se cijeli gradić da probavaju pivu, a “stari meštri bili su prvi na redu”. Onda utihne žamor u gomili i nastane tajac, a nekakav križanac urbanog intelektualca i klošara otpije, malo se zamisli (radi povećanja napetosti) i jednostavno kaže “sviđa mi se”. Ja sam mislio da će reći “Che buona birra”, ali to se nije dogodilo. Ma ne bi to bilo toliko iritantno da se čovjek s pravom ne mora zapitati – pa koliko se svakog dana emitira reklama za pivo i čemu sve ovo vodi? Općoj opijenosti?
PTICE UMIRU ZIJEVAJUĆI – BLASFEMIJA U NEDJELJNO JUTRO
Svako malo, baš kada sam dobre volje, naletim na Richarda Chamberlaina i njegove ptice koje umiru pjevajući. Pa bude nerviranja i psovanja, ali nešto se i skupi za ovu kolumnu. Ovaj put sam malo i pogledao. Nakon što se glavni glumac, u slobodno vrijeme katolički svećenik, pobrinuo za djevojčicu na taj način da je, kada je izrasla u pravu ženu, legao s njom u krevet, sada se mora brinuti i za malog dječaka koji mu je, onako usput, i sin. Djece ima tu na svakom koraku, a čija su… To nisam uspio shvatiti ovako na brzinu, ali mogu pretpostaviti.
Ustvari, ovome je svećeniku kao u raju. On se povremeno premišlja bi li skočio malo do Rima, ili da ide u rat, ali nekako mu je ljepše ovako. Tu mu je ženska s kojom ljubuje, a ni djeca mu nisu daleko. Kaže on ovoj svojoj dok je drži u zagrljaju da ipak neće otputovati jer “Bog je ljubav, a ljubav je ovdje”. To spominjanje Boga u ovoj situaciji i iz usta ovakvog svećenika je toliko blasfemično da vapi do neba. Obitelj te njegove je naravno bogata (pa neće se valjda spetljati s nekom sirotom) i sve je kao po koncu. Ali ja ne razumijem kako Crkva ne reagira na ovako nešto, jer to na programu ide u isto vrijeme kada i sveta misa u nedjeljno jutro. Meni je to gore od gostovanja Marylina Mansona i rada nedjeljom. Ova priča o seksu, vanbračnoj djeci i materijalnim interesima jednog Božjeg sluge vrijeđa nas iskrene katolike.
MRAČNI FILM U TEŠKA VREMENA
Nedjeljna je večer. Vrijeme kada se normalan Hrvat sprema za sljedeći radni tjedan, naravno ako je sretan pa ima posao. Misli, bit će bolje, i tako sve optimistično, a onda na televiziji pogleda film “Metastaze” i poželi, ili da otputuje zauvijek negdje daleko, ili da se na licu mjesta ubije. Film je uistinu težak, ali i bolno realan, jer toga ima svugdje oko nas i to je istina, ma koliko svi šutjeli o tome. Osim toga, ovo je film s uvjerljivo najviše prostih riječi u povijesti televizijskih filmova, ali i to je tako, tako se na žalost govori u mnogim krugovima i sve je to grozno, ali tako je kako je i gotovo.