Reforme zvane čežnja

Dva velika i važna sustava, obrazovni i zdravstveni u iščekivanju su reformi. Reforme zvane čežnja. Frustrirani građani odmahuju rukom na uzrečice kako je znanje imanje, a zdravlje najveće bogatstvo. Umjesto toga, nameće se zaključak kako znanje za budućnost nije na cijeni, a koko će za zdravlje trebati cijelo bogatstvo.
Naime, unatoč tome što nitko ne poriče kako postojeći sustav obrazovanja ne odgovara izazovima novog vremena i kako zdravstvo stalno generira dugove koji se trenutačno penju na sedam milijardi kuna, nema dogovora oko provedbe reformi, akteri koji bi trebali pokrenuti promjene zarobljeni su u ideološkoj, političkoj i proračunskoj mreži.
Ljudima koji bi trebali nositi reforme broje se ideološka i stranačka zrnca, a ne stručnost i sposobnost iako se u to svi zaklinju. U međuvremenu spomenuti sustavi tonu, dok svaka vlast sebe proglašava reformatorskom, a svaki sastav Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu, sebe do neba kompetentnim za majku svih reformi.
Lanjski prosvjed za kurikularnu reformu „Hrvatska može bolje” na koji su izašle tisuće ljudi ponovio se u sedam gradova, samo što se ona prvotna oda suvremenom obrazovanju i modernom školstvu koja je ponijela mlade ljude i njihove roditelje i učitelje, godinu dana opet gura na ideološko bojno polje, a na njemu, kada je u pitanju škola, svi su gubitnici. Zapravo se radi o jednoj velikoj podvali slobodnomislećim građanima jer ako se svi slažu kako iz obrazovnog procesa trebaju izaći mladi ljudi koji nisu samo nakljukani potrebnim i nepotrebnim podacima nego su naučili misliti svojom glavom, čemu onda borba da im se na bilo koji način „ispire mozak”? Zadarski su prosvjednici poručili “Ideja, ne ideologija”.
Umjesto rasprave o biti i sadržaju kurikularne reforme i njezinim ciljanim rezultatima – mladim ljudima spremnim za tržište rada i spremnim za donošenje odluka i biranje opredjeljenja, rasprava je spala na niske grane, samo na propitkivanje imena Jokić, Vican, Barišić, Đikić…
Hrvatska ne može bolje?!
Maturanti i njihovi roditelji ovih su dana na mukama zbog državne mature jer, nije to običan ispit, o ocjenama na njemu ovisi izbor studija, a time i budućeg životnog poziva i puta. Zvuči upravo zastrašujuće da bi taj ispit prošao bez užasnog stresa. A, to nikako nije u skladu s, izgleda utopijom škole kao mjesta na koje bi učenici išli s radošću, žedni znanja. Ironija o radosnim učenicima posve je na mjestu ako se samo osluhnu priče na kraju školske godine svedene jedino na brigu o ispitima i ocjenama. Ocjena je mjerilo znanja, a ne zapošljavanje i svako drugo napredovanje kao mjerilo učinkovitosti obrazovnog sustava. Odgoj koji je „zakačen” za obrazovanje dodatno je izazovna priča. Školstvo nema vremena za natezanje lijevih i desnih i nemoguće je da Hrvatska ne može bolje.
Nema vremena ni zdravstvo za iščekivanje reforme, jer dugovi stalno rastu, liste čekanja bujaju, kao i nezadovoljstvo liječnika i pacijenata. Čuje se kako ni posezanje u džepove građana ne bi spasilo sustav uz koji se sve češće spominje privatizacija. Odlazak privatniku kako se na pregled ne bi čekao mjesecima, već je uobičajena pojava. No, to treba platiti. Kažu liječnici kako se obavlja puno pretraga koje nisu bile potrebne. No, nije njih pacijent sam sebi propisao. Nekoordiniranost unutar zdravstvenog sustava veliki je problem kao i zapostavljanje i neopremljenost primarne zdravstvene zaštite koja bi mogla u startu riješiti velik dio problema i rasteretiti bolnički sustav. Sve je teže liječnike namamiti na golo domoljublje da ostaju u zemlji. Svaka najavljivana zdravstvena reforma zapela bi zapravo na brojenju problema i dugova i već otrcanih medijskih zapisa o bolesnom zdravstvu.
Procesi reformi zapinju, osim zbog nedostatka novca, zbog političkih procesa, ideoloških sukoba, podijeljenog društva, a svi viču kako su školstvo i zdravstvo teme koje traže konsenzus. Tim više što spomenuti sustavi pokrivaju dvije osjetljive skupine, mlade i stare.
Unatoč tim spoznajama nikako da se dogodi trenutak prosvjetljenja koji bi značio shvaćanje i prihvaćanje činjenice da odugovlačenje kvalitetnih reformi znači još izgubljenih dana, da se ne kaže i izgubljenih generacija.
Kao društvo još nismo položili ispit zrelosti.