Organ na dar

SABLASNI HOROR NA NOVOJ TV
Svi znamo da je Red carpet emisija za smijanje i povraćanje (ovisno o vrsti priloga), ali da može biti elemenata strave i užasa, to ipak ne. Carpet gledam samo onda kada mi ponestane materijala za pisanje, ali ovaj se put to dogodilo slučajno. Vrativši programe, naišao sam na nešto što me duboko potreslo. U kadru su bile dvije ženske osobe. Jedna koja je izgledala kao ljudsko biće, dok je druga apsolutno podsjećala na plastičnu lutku s kojom se netko ljuto i neukusno našalio. Imala je ogromne usne kao da je cijelu noć u ustima držala slanu srdelu (znam da se s ovom poredbom ponavljam, ali što ću kada mi je najslikovitija), a jagodice kao da su od plastelina, a koje je neko nestašno dijete uštipnulo i tako je vuklo nekoliko metara. Dok je govorila, njeno je lice (koje se sjajilo kao novogodišnja praseća pečenka), bilo totalno bezizražajno, a mimika na razini onih venecijanskih karnevalskih maski. Ovo sam jezivo iskustvo htio što prije zaboraviti, ali me jako zanimalo tko je ta plastična lutka. To je bila Nina Morić, žena koja se po našim žutim medijima naziva ljepoticom (što je možda nekada i bila), a koja bi se po svome sadašnjem izgledu, da ima imalo smisla za realnost i da joj se ljudi ne čude, trebala skrivati iza leđa svoje frizerke koja je s njom bila u kadru. Sablasno, jezivo i upozoravajuće!
HOROR SE NASTAVLJA
Mene kao vjernika strašno nervira kada se u gore spomenutoj emisiji povlače ljudi koji su svojim pozivom dobili pravo (i dužnost) da među ljudima šire Božju riječ. Zato mi je mučno kada vidim npr. onoga Kljačunka kako se eksponira u javnosti uz Nives Celzijus jer je to, po meni, blasfemija i profaniranje uniforme koju nosi. U ovom smo Red carpetu imali priliku vidjeti Zlatka Sudca i slušati komentare na njegov izgled, postupke i općenito na njegov javni image. Komentari su bili zanimljivi, a osobito onaj o tome kako na omotu svog CD-a on i “svetica” Maja Blagdan hodaju po vodi, a što je već vrlo zabrinjavajuće jer se zna tko je i kada hodao po vodi. U isto vrijeme, čujemo komentare pojedinih vjernika koji kažu da se nakon razgovora s njim “osjećaju bolje”. Pa svatko se nakon razgovora s nekim koji ga strpljivo sasluša i razumije osjeća bolje. Ja se, nakon razgovora sa svojom psihijatricom osjećam fantastično pa ipak ne govorim za nju da je čudotvorka i produljena Božja ruka, već samo jedna topla i plemenita žena i naravno – dobra stručnjakinja. Zato, oprez s ovakvim javnim istupima da se ne pretvorimo u lude Amerikance koji ovakve stvari komercijaliziraju i prenose u sportske dvorane i na DVD-ove. Crkva i vjera bi ipak trebali biti nešto drugo.
TEMA ZA MUDŽAHEDINE I SLIČNE VJERSKE FANATIKE
U HRT-ovoj “Ljetnoj slagalici”, emisiji koju zbog nezgodnog termina malo tko gleda, mogli smo slušati o tome je li doniranje organa vjerski opravdano, a o čemu još jedino mogu dvojiti oni najzatucaniji mudžahedini skriveni po afganistanskim gudurama. I uzalud je gost teolog iz Splita, kojem nažalost nisam pročitao ime, vrlo lijepo objasnio da je svaki takav čin boguugodan, uvijek će se naći oni koji u svome primitivizmu misle da je sve vezano uz znanost, a što oni sami naravno ne mogu razumijeti, protivno crkvenoj doktrini.
Opasna su takva razmišljanja, jer tako na mala vrata ulaze ideje koje su primjerenije fanatizmu, a putem kojih može doći do zastranjivanja kakva možemo vidjeti kod pojedinih grupacija. Jer, ako netko smatra da je darivanje organa protivno shvaćanju Božje riječi, vjerojatno shvaća da nije daleko od razmišljanja onih vjerskih skupina čiji pripadnici u slučaju potrebe ne žele primiti tuđu krv. Toplo preporučam ljudima koji se protive ovakvim stvarima da idu do kraja i da odbijaju, ne samo organe, nego i druge medicinske usluge. Jer, oni ne shvaćaju koliko je boguugodno kada se spasi čovjekov život, a osobito ako tome i sam doprineseš. Ja sam tako dobrovoljno dao svoju krv ukupno 25 puta, a nijednom je (Bogu hvala) je nisam morao primiti. A koliko su puta to napravili ovi koji se protive darivanju organa?
ŠPICA NOVE TV
Nova TV je u jednom trenutku imala najbolje najave za reklame od svih televizija (sjetite se one bake s magarcem), ali to je na žalost daleka prošlost. Ne bi ja sada o tome ni pisao da me ove dvije posljednje nisu toliko iživcirale. Na prvoj, neka mala djevojčica trči po šljunku i sve bi to bilo lijepo da nije tako nemoguće. Prvo, kako je moguće da netko trči po šljunku, a noge mu nimalo ne upadaju u isti, a kao drugo, potpuno je nevjerojatno da dijete bosim nogama onako sigurno gazi po neravnom tlu, punom kamenčića, narkomanskih igala i krhotina razbijenih pivskih boca koje je noć prije razbijala naša draga pijana i razularena omladina.
Druga najava za reklame je još gora. Neka odrasla žena leži na istoj takvoj šljunčanoj plaži, a kraj nje, valjda ona ista mala djevojčica. Obje su izrazito oskudno odjevene, a u jednom trenutku žena se nagne nad malu i nešto joj zavjerenički šapće na što se ova zagonetno nasmije. Najava za reklame? Ne. Prije bi se reklo – najava za neki perverzni porno film. Uostalom, ako mislite da pretjerujem, pogledajte sami i uvjerite se.