Samoubojstva, razočaranja i poruke

Razočaranje je za mnoge veći izazov nego preživjeti patnje, fizičku bol, neimaštinu. Kad u čovjeku pukne glavni oslonac, a to je vjera ne samo u bližnje nego i u svoju ulogu u životima drugih, onda diže ruku na sebe.
U Hrvatskoj je od završetka Domovinskog rata samoubojstvo počinilo gotovo dvije tisuća osoba, na zadarskom području više od 50. Te strašne statistike nerado se obznanjuju, jer svjedoče o nemoći društva. Svi su se oni na neki način razočarali, jer u svemu oko sebe nisu vidjeli ono za što su se borili.
Zvonko Bušić nije bio branitelj iz Domovinskog rata, no njegovo samoubojstvo ima sličnu poruku, moglo bi se reći sličan cilj. Njegovi najbliži kažu da se nije mogao prilagoditi, da Hrvatska danas nije ono u što je vjerovao da će naći kad je došao iz američkog zatvora. Te 32 godine ga nisu slomile, iako je osuđen za teroristički čin otmice aviona, pri čemu mu sigurno nije bila olakotna okolnost što je od njegove mine pri demontaži poginuo američki policajac. Po tom činu, za koji je osuđen, nije bio bitno različit od palestinskih ili Al-Qaidinih otmičara aviona. No kaznu je izdržao u uvjerenju da trpi za slobodnu Hrvatsku, a u ovih pet godina otkad se vratio i skrasio u lijepoj kući uz more u Rovanjskoj, nije našao potvrdu za svoju žrtvu.
A onda je još na misi za hrvatske mučenike na Udbini u subotu svećenik posebno pozdravio Milana Bandića, koji je nekoliko dana prije toga nosio bedž s Titovim likom, i pri tom se kleo da nikada nije nosio takav bedž. Prefriganom političaru sve časti, a njegovu žrtvu više nitko ne spominje.
Po onom što se moglo čuti iz redova Bušićevih najbližih bio je posebno pogođen nejedinstvom hrvatske desnice, pokušao je nešto i sam učiniti i razočarao se da njegovo aktiviranje u politici nije prepoznato. Ljudi sada traže nešto drugo no što im je Zvonko Bušić pokušavao ponuditi. Primjedbe da je imao krive savjetnike došle su, gle slučaja, baš iz redova onih koji su na jučerašnji dan medijima poslali poziv o ujedinjenu svih pravaša. Predsjednica HSP AS i europarlamentarka Ruža Tomašić, kaže se u priopćenju ove stranke, pokazuje svojim primjerom kako bi se trebali ponašati drugi pravaški čelnici pa je uputila javni poziv za ujedinjenje svih pravaša. Kad to nije uspjelo Zvonku Bušiću s njegovim Hrvatskim plamenom, sad će Ruža pokazati kako se to radi i onda će se povući iz politike?
Obitelj, u Zvonkovom slučaju njegova Julienne, za samoubojicu kao da u trenucima odluke, pisanja oproštajnog pisma, više ne postoji. Politika i poruka koju žele poslati u tim im je trenucima važnija od života.
Poruka Zvonka Bušića je jasna, razočarao se Hrvatskom u koju se vratio. Slična je poruka onih dvije tisuće koji su počinili samoubojstvo, razlika je jedino u tome što će se o Bušićevom činu duže pričati jer je bio poznatiji. Na nama koji ostajemo, uspijevamo se othrvati raznim razočaranjima, ostaje borba da svojoj djeci, generacijama koje dolaze bude bolje.