Prvenstvo kao zabava za naivne

VJEČNI POBJEDNICI KOŠARKAŠKOG KUPA I PRVENSTVA
Izgleda da je u ovoj zemlji, kada je u pitanju košarka, stanje isto kao i u nogometu i rukometu. Prvak može biti samo jedan klub, a taj je naravno iz Zagreba i mora se zvati Dinamo, Mladost ili Cibona. Drugi su samo epizodisti, statisti i zabava za naivne. Prvo što me malo pogodilo je to da se finale Kupa igra na samom početku listopada, tj. prije nego što je prvenstvo uopće i počelo, ali to je sada valjda neka nova moda. Drugo, što je zanimljivo, je činjenica da je taj sportski događaj toliko izgubio na cijeni da više nikoga skoro i ne zanima, ali to valjda tako već ide. A ono što je najbolje, to je novi sustav osvajanja Kupa po kojem se računaju i rezultati mlađih naraštaja istoga kluba, a kako Cibona ima najrazvijeniju školu košarke, tako će vječno biti i pobjednici kupa. Iako ih je Cedevita deklasirala, oni su svejedno osvojili Kup, prije nego što je utakmica uopće i počela. Ja nešto gluplje dugo nisam čuo. Što je sljedeće? Za osvojiti kup klub treba da je a) iz Zagreba, b) da ima najviše para i c) da mu ime počinje sa slovom “C”, a da nije “Cedevita”. Eto, jednostavno i pravično.
MALA PLJAČKA VLAKA – ODLIČNA REKLAMA ZA VELEBITSKE VRLETI
U ponedjeljak smo imali prilike pogledati još jedan film iz “Ciklusa Hrvatskog filma” i to film “Mala pljačka vlaka” iz 1984. godine. U ovom hrvatskom filmu glavne uloge nose dva srpska glumca Bata Životinja i Miodrag Krivokapić, ali to sada nije toliko ni bitno. Bitno je da se ciklus hrvatskih filmova i dalje emitira negdje oko ponoći, tako da sam već pisao urednicima HRT-a u želji da mi napišu i pošalju ispričnicu koja će mi trebati kada sutra ujutro zakasnim na posao i kada mi onako pospanom počnu ispadati stvari iz ruku, a kako radim u dućanu s kristalom i porculanom, onda Vam je sve jasno. Ali, šalu na stranu. Zanimljivo je pogledati kako je taj film snimljen. Osim nekoliko interijera, sve je ostalo snimano na velebitskim stjenčugama, tako da je ovo odlična reklama za naš Velebit. Doduše, pitanje je kojeg bi turista privukli ti surovi krajolici, ali mene, kada sam god pogledao prema ekranu to sve podsjeća na buru koja nosi sve pred sobom i zbog koje ne mogu preko novog Masleničkog mosta pa moram ići preko Gračaca, spominjući onako usput jednog čovjeka, koji nije slušao što pametniji od njega govore o toj istoj buri i o tome kako ta bura djeluje na most, tj. na vozila na njemu.
POLJUDSKA LJEPOTICA
Na HRT-u smo ovoga utorka mogli pogledati kratki dokumentarac o stadionu u Poljudu, u Splitu, a u zamisli Roberta Knjaza i ekipe. Ionako sam uvijek mislio da je taj stadion lijep, a nakon ove emisije sam u to uvjeren. Šteta je što nije bolje iskorišten, nego se na njemu igra trećerazredni nogomet, a tek tu i tamo nastupi i neki vrijedan glazbeni izvođač poput Rogera Watersa, ili Iron Maidena. Ono što je zanimljivo, to je stvar koja se provlači uvijek kada se o ovome stadionu govori, a radi se naravno o tome kako ga treba renovirati i urediti. Stvar je po meni jednostavna. Ona država ga je napravila ovako lijepog, a ova nova, neka ga obnovi i učini još ljepšim… i nema problema.
JAPANSKA POEZIJA
Oh, kako ja volim gledati japanske filmove. Ništa doduše ne razumijem, ali mi ih je zanimljivo slušati. Oni, naime, i kada pričaju najnježnije stvari zvuče kao da se svađaju i jedan drugog mrze i za nešto optužuju i prijete. S obzirom na to da nam je HRT3 u zadnje vrijeme ponudio nekoliko japanskih filmova (a zanimljivo… svi su povijesni) moglo se zbilja uživati. Stvar izgleda ovako. On njoj izjavljuje ljubav, a ona njemu vjernost, a to zvuči ovako: “Grrrhhhh! Groarghhh! Mggghahhh! Gnnnhhhmrljml!” Tu je i legendarna scena kada jedan samuraj, prije nego što napravi ritualno samoubojstvo, recitira oproštajnu pjesmicu. Zvukovi su kao da sjedi na zahodu nakon petodnevne opstipacije i tamo se napinje, stenje i muči se, a u prijevodu možemo pročitati sljedeće: “Leptirić mali, s cvijeta na cvijet letaše, u proljetne dane, cvjetnih livada…” itd., itd… I onda uvijek pomislim – kako bi tek zvučao da nekoga proklinje?