Poštar koji nekad zvoni i više od dvaput…

Sad napada na poštare više baš i nema. Mirovine su premale ili se ne dostavljaju u gotovini. Nekad bilo, sad se spominjalo. Tako će možda jednog dana biti i s našim tomosima kad ih pošalju u mirovinu, kaže Šarić i odveze svoju “kozu” u dvorište Hrvatske pošte na Relji

Kad je prije oko godinu i pol Hrvatska pošta raspisala natječaj za nabavu novih mopeda, poštari su se pobojali da će umjesto vječnih tomosa dobiti nove šminkerske skutere.
Glasni motorići, poznati i kao “koze”, zaštitni su znak hrvatskih poštara, a oni ih ne bi mijenjali nizašto.
Nisu ni morali. Dobili su nove tomose, sa štitnicima, košarama i koferima. Novi motori, ali poznata stara izdržljivost.
– Ovo je nepoderivo, kaže Dalibor Šarić koji radi u zadarskoj Pošti već 13 godina.
Zadnjih deset godina njegov rajon je Bokanjac i Put Bokanjca. Ima tu, kaže Šarić, 800 kuća i gotovo svim ljudima koji u tim kućama žive, Šarić zna ime.
A u tom njegovu rajonu svog poštara znaju svi.
– Ljudi su stvarno dobri i pristojni. Kako sam već dugo ovdje, već sam se s mnogima sprijateljio. Ovaj posao, kao i svaki drugi, ima svoje dobre i loše strane. Posao je dobar kad nosiš novce, a loš kad nosiš račune i kazne, priča kroz smijeh ovaj poštar, listonoša.
Kako kaže, nekad zvoni i više od dvaput, ovim mladima što dugo spavaju.
Otkad radi, promijenio je tri mopeda, a automobil bi, kaže, vozio možda pet puta godišnje, kad je jaka kiša.
– Nema do tomosa. Dok bih svaki put sjeo i izišao iz auta, parkirao se i slično, izgubio bih puno vremena. Skuteri su preosjetljivi pa ni to ne bi valjalo. S ovim ja uđem skoro u kuću. Idem po bijelom putu, svagdje ga mogu ostaviti, svagdje se s njime mogu uvući, on sve izdrži. Odlično me služi, a prođem s njim 35 do 40 kilometara na dan, kaže Šarić koji je sa svojim tomosima proživio razne avanture.
Kako kaže, on je bio prvi hrvatski poštar kojeg su napali. Bilo je to 1999. kad je nosio mirovine i nepoznati napadač ga je u vožnji uhvatio za ruku. Šarić je stao, moped pao, a napadač pobjegao. Šarić je uspio spasiti i sebe, i “kozu”, i mirovine.
– Sad takvih napada više baš i nema. Mirovine su premale ili se ne dostavljaju u gotovini. Nekad bilo, sad se spominjalo. Tako će možda jednog dana biti i s našim tomosima kad ih pošalju u mirovinu, kaže Šarić i odveze svoju “kozu” u dvorište Hrvatske pošte na Relji.
Tamo je i mala automehaničarska radnja, gdje povremeno poštarske “koze” liječe svoje boli da bi mogle i dalje pomagati poštarima da ljude rastuže računima i kaznama ili razvesele novcima i razglednicama.