Veliki ratnik meka srca

U Domovinskom ratu uvijek je bio uz svoje suborce i uvijek je bio prvi. Odlikovan je šest puta, a među ostalim i medaljom za hrabrost. Kaže da nema PTSP, ali kad se sjeti svojih poginulih suboraca i danas mu krenu suze…

On je živuća legenda Domovinskog rata i umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, bivši hrvač, uspješan poduzetnik, gradski vjećnik iz redova HDZ-a u tri mandata. I danas se još uvijek bavi ronjenjem kao predsjednik zadarskog Ronilačkog kluba te kao veteran i dopredsjednik Streljačkog kluba u disciplini skit, još uvijek osvaja medalje.
Sve to i još puno više je Danijel Telesmanić Did – čovjek za kojeg će svi koji ga znaju reći da je bio veliki ratnik meka srca jer i danas kada se prisjeća tih teških, ratnih dana i pogibija svojih suboraca ne može suspregnuti suze. Suze su to kojih se ne stidi…
Nikada se nije volio isticati, nikada o ratu i svom nemjerljivom doprinosu nije volio pričati, ali upravo stoga priča o tom velikom, a tako jednostvanom čovjeku ne bi bila potpuna, a da se ne ispriča njegov ratni put.
– Nemam PTSP, ali najteže od svega mi je bilo kada sam kao zapovjednik 7. Domobranske pukovnije morao roditeljima priopćiti da im je sin poginuo. Jedno od najbolnijih sjećnja mi je stradavanje mladog Olivera Ćustića. Bio je dragovoljac i ubijen je snajperom u glavu. Sat vremena prije nego što je ubijen, nudio mi je da podijelimo konzervu koju je imao. I danas kad se toga sjetim, plačem – priznaje.
Nadimak Did dobio je upravo u Domovinskom ratu kada je njegov unuk iz Amerike nazvao zapovjedništvo i tražio svoga dida. Preuzeo je funkciju zapovjednika 1994. godine nakon odlaska svog imenjaka Danijela Kotlara na drugu dužnost. U odori Hrvatske vojske proveo je punih šest godina, a priključio se obrani 3. svibnja 1991. godine kao dragovoljac u dobi od 50-tak godina. Nije ni sekunde dvojio.
Suboraci su ga jako cijenili i voljeli jer je uvijek bio s njima i uvijek je išao prvi. Sjeća se i zgode s kraja rata, 1995. godine kada je general Ante Gotovina rekao kako svi zapovjednici poslije Oluje moraju polagati padobranski ispit.
– Počela je zafrkancija na moj račun kako će Did položiti taj ispit. Ipak, bili su svi mlađi, a trebalo je pod punom ratnom spremom među ostalim prijeći osam i pol kilometara za 50 minuta. Uspio sam i ostvario srednji rezultat – smije se.
Rođen je na otoku Olibu za kojeg je i danas vezan neraskidivim nitima u obitelji s četvero djece. Još je njegov djed prije Drugog svjetskog rata na otoku imao dvije mesnice i trgovinu. A, njegov je otac Krsto u potrazi za boljim životom u Americi proveo 20 godina, a onda se 1938. godine vratio kako bi vidio oca i zaljubio se u Danijelovu majku 16 godina mlađu. Više se u Ameriku nije vratio i nakon rata je radio kao komercijalni direktor u više zadarskih poduzeća.
U Zadar su doselili odmah nakon Drugog svjetskog rata dok je bio u ruševinama. Sjeća se djetinjstva na predjelu Cerarije i osnovne škole te i danas uz smiješak kaže kako je imao predivno djetinjstvo.