Humane geste

BLEKE I KONJI – PERJANICE KONCEPTUALNE UMJETNOSTI
Znamo da je udruga „Bleke i konji” nešto sa čime se Zadar može ponositi, a njihova nova akcija je još jednom pokazala da ovim ljudima ništa nije teško napraviti, da bi skupili neka sredstva u humanitarne svrhe. Na regionalnom dnevniku je prikazana promocija njihovog kalendara za iduću godinu, na kojem članovi udruge poziraju goli. Ne radi se naravno o eksplicitnoj golotinji, već o dobro kamufliranoj, ali svejedno pokazuje da u ovom gradu, u kojem je na žalost često prisutna hipokrizija i primitivizam, ima ljudi kojima nije teško malo se potruditi za pomoći svojim bližnjima.
Sama ideja da se kalendar prodaje u sex shopu i u darovnim dućanima „Malta” (ne smijemo zaboraviti napomenuti ni to da je i Mladen Malta jedan od onih Zadrana koji uvijek imaju sluha za humanitarne akcije u korist svoga grada) je odlična, a treba pohvaliti i HTV – studio Zadar, koji je sve snimio. Bila je tu doduše i jedna simpatična novinarka Zadarskog lista, čije ime ne bih sada spominjao, koju je oko kamere uhvatilo kako jednim okom gleda na ribu, a drugim na kalendar, tako da su se svi pridružili ovoj lijepoj akciji. Ovim putem pozdravljam i velikog meštra Enija Meštrovića, s napomenom da mi ne šalje kalendar, jer već imam onaj koji se obično stavlja na zidove mehaničarskih radnji, a na kojem su lijepe djevojke u zagrljaju automobilskih guma i sličnih pomagala. Odmah do majstorskog certifikata, šahovnice i još jedne slike, o kojoj ne bih sada, da me netko krivo ne shvati.
VRIJEME JE ZA TENIS -ELITIZAM I POMPOZNOST
Prošli je tjedan na televiziji bio posvećen tenisu tj. finalu Davis kupa, u kojem su igrali naši tenisači. Kada kažem naši, onda mislim na one koji porez plaćaju u svojoj domovini Hrvatskoj, a ne npr. na Solomonskim otocima ili u Monaku. Nećemo sada vući paralelu s nekim nogometašima kojima su puna usta domoljublja, a prijavljeni su u drugim zemljama, jer nije ni njima lako skladištiti sve te silne novce koje imaju. Doduše, neki daju i dobrovoljne priloge u korist naše zemlje, ali to u postotku, ako uzmemo u obzir njihova primanja, bude kao da neka službenica ili školski nastavnik dade desetak kuna za neku humanitarnu akciju. 
Pretpostavimo ipak da su ovo naši, a ne „monegaški” tenisači i pohvalimo ih za veliki uspjeh, jer nije mala stvar dogurati do finala Davis kupa. S druge strane, nikada nisam volio taj elitistički sport, pompozan i fetišiziran preko svake mjere, a pogotovo kada se uzme u obzir koliki se novac tu okreće. Još mi se manje sviđa ta publika koja sjedi u nekim skupim ložama, a za koje sam uvjeren da su tu samo da bi se pokazivali, a tenis je tu tek usput. Ali, što ono htjedoh reći… Da. Televizijski prijenos. Nisam naravno gledao jer još od onog velikog Goranovog uspjeha iz “Vimbldona” i onog Dušanovićevog kričanja, ne mogu to podnositi. Tu i tamo bih se raspitao za rezultat, veselio se kada bi dobijali, psovao kada bi gubili i to je to. Žao mi je bilo kada smo izgubili, ali nisam sada upadao u neke krize i depresije. Život ide dalje, slijede novi turniri, novi nagradni fondovi i nove utjehe.
VRIJEME JE ZA TENIS – HUMANA GESTA
Uz one koji su u centru pažnje uvijek idu i oni manje važni, a to su u nogometu sakupljači lopti, u košarci oni koji brišu znoj s parketa kada netko padne, a u tenisu su to sakupljači loptica. Naravno, sukladno elitističkoj komponenti ovoga sporta i ovi zadnji su vjerojatno viša kategorija u odnosu na ove druge, tako da se ni jedan roditelj čije dijete briše znoj s parketa, ne može usporediti s onim koji skuplja loptice. Ne znam zašto, ali ti su me sakupljači loptica uvijek nervirali, a osobito ono njihovo svečano držanje s rukama iza leđa, u najmanju ruku kao da će im upravo oko vrata objesiti zlatnu olimpijsku medalju. Jedna je djevojka na ovom susretu tako stajala i dobila lopticu u trbuh. Žao mi je male, ali mi nije jasno kako nije reagirala na vrijeme i zaštitila se rukama. Dobro, to je velika brzina loptice, ali radilo se o servisu i to u njenom pravcu, pa je ipak mogla to i očekivati. S druge strane, možda su pravila takva da se ovi i ne smiju braniti, samo da ne kvare sliku općeg sklada i tradicije.
U svakom slučaju, djevojka je dobila udarac i Argentinac, koji je bio kraj nje, je priskočio, pitao je kako je i u svakom slučaju pokazao da je od krvi i mesa i napravio lijepu gestu. I naravno, sada se to spominje kao vrhunski humani postupak, kao nešto čemu treba pokloniti pola novinskog prostora, kao da je nahranio pola gladne Afrike, ali to je tako. Ipak je to tenis.