Sestre Erslan – košarkaške kapetanice i najbolje prijateljice

Antonia zabija dvadeset koševa po utakmici, a igra i za Sveučilište u Zadru gdje studira razrednu nastavu. U ŽKK Zadar s njom igra i 18-godišnja sestra Marija, dok je 14-godišnja Marta kadetkinja u B-1 ligi

U recept za sreću izgleda ne  ide puno sastojaka – zdrav  sportski život i puno ljubavi  bližnjih. Barem bi se tako moglo reći po uvijek nasmijanim  sestrama Antoniji, Mariji i  Marti Erslan, uspješnim zadarskim košarkašicama. Najstarija, 22-godišnja Antonia  kapetanica je seniorske ekipe  ŽKK Zadra, a od kadetkinja  koje su osvojile naslov prvaka  Hrvatske jedina je ostala u  klubu. Antonia zabija dvadeset koševa po utakmici, a igra i  za Sveučilište u Zadru gdje  studira razrednu nastavu. U  ŽKK Zadar s njom igra i  18-godišnja sestra Marija, dok  je 14-godišnja Marta kadetkinja u B-1 ligi. U različitim  kombinacijama, sve tri su kapetanice ekipe.
Između brojnih treninga i  utakmica, uz košarku kojoj su  potpuno odane, djevojke se  stignu obrazovati, družiti, ali i  zaljubiti…
Zahvalne roditeljima
Dobre su učenice i studentice, još bolje košarkašice i  najbolje prijateljice. Imaju i  mlađeg brata, 10-godišnjeg  Roka koji također trenira  košarku i to od pete godine, te  stariju sestru Veroniku koja je  trenirala rukomet.
– Ima nas puno i uvijek nam  je veselo. Na sušilu nam se  uvijek suši puno dresova pa  ljudi misle da tu živi deset  muškaraca. Svi smo jako smo  povezani. Nas tri smo zajedno  u sobi, svaku večer prije spavanja imamo šou. A i inače  smo nerazdvojne. Najstarija  sestra se udala, ali je stalno  kod nas. Imamo i malog  nećaka od dvije godine, Luku.  On kaže da će trenirati “koš”,  priča Antonia, dodajući da je  sestra najbolja prijateljica.
Ipak, sve tri se slažu da sve  mogu zahvaliti svojim roditeljima, Verici i Luki.
– Sve možemo zahvaliti njima, što su nas poticali, podržavali, plaćali članarine.  Mami koja nam pere robu, a  to je stvarno puno robe. Svatko od nas promijeni po tri  para čarapa na dan! Tati koji  nas je odvozio i dovozio. I kad  nas je trebao čekati budan do  kasno, dok trening ne završi,  čekao je. Evo sad je to preuzela Antonia. Kupio joj je auto i sad nas ona vozi, kaže  Marija.
Kako je dodala Antonia, od  3 do 11 sati popodne ili nekog  vozi na trening ili sama trenira. Razumijevanje i podršku roditelja cijene tim više  što se oni nisu nikad bavili  sportom.
– Znamo nekad s njima zaigrati, a mama se odmah žali  da je bole križa. Nisu nikad  ništa trenirali jer nisu baš imali uvjeta za to. Mama je trčala  po Kruševu, bila je najbolja  atletičarka, a tata je izbjegavao tjelesni kad god je mogao,  smije se Marija.
Priča o košarci u obitelji  Erslan krenula je u Antonijinom djetinjstvu.
– Jednom su rođaci u  Kruševu igrali košarku i ja  sam im se pridružila. Išla sam  u četvrti razred osnovne škole.  Odmah sam zabijala, šutirala i  ujak je to primijetio pa je  predložio mojim roditeljima  da me upišu na košarku. Uskoro sam počela trenirati u  školi jednom tjedno. Roditelji  su primijetili moj potencijal i  prebacili me u školu košarke  na Ravnicama kod Goge Ivković. I tako je krenulo, kaže  Antonia.
“Krađa” slave i  komplimenata
Ona je imala dobru ekipu,  družila se, putovala, dobro  igrala pa se sve to omililo i  Mariji.
– Vidjela sam kako se ona  dobro zabavlja, a i u kući je  bila glavna jer igra košarku. Pa  sam pomislila, zašto ne bih i  ja. Krenula sam kod trenera  Valčića, imala odličnu ekipu,  trenirala, trudila se i dogurala  do seniora. Krenula sam na  košarku iz zabave, ali sam je  toliko zavoljela i ne želim je  prestati igrati, govori Marija.
Ni Marti nije ništa drugo  preostalo pa, kad je u trećem  razredu osnovne škole  poželjela nešto trenirati, se  upisala na košarku kod Marije Sipine, a ove godine se  prebacila kod Rajka Vidakovića. Djevojke su jedna drugoj  najveći uzori, a pomalo i rivali, ali sve to kroz zdravu  zafrkanciju. Recimo, Marija  nekad uživa Antonijinu slavu.
– Ljudi u kvartu ili u dućanu  nekad misle da sam Antonia.  Onda me nahvale, a ja se  pravim da jesam Antonia.  Malo uživam u komplimentima, iako su namijenjeni njoj,  priča Marija kroz smijeh.
Sve tri imaju različite životne planove, ali jedno im je  zajedničko – u košarci žele  ostati što je duže moguće.
– Imam još ovu i sljedeću  godinu i gotova sam s fakultetom. Jako me zanima razredna nastava i zaista želim  to jednog dana raditi. Uz to,  košarkom bih se bavila barem  rekreativno, ako ne bih mogla  aktivno. Želim imati i obitelj  jednog dana i to poput moje  obitelji – s puno djece. Ipak,  sad kad bi mi se pružila neka  dobra prilika da idem negdje  drugdje igrati sigurno bih razmislila o tome. Zadovoljna  sam jako i sad, ali prirodno mi  je, s obzirom da sam sportašica, uvijek težiti boljem,  kaže Antonia.
Sve za košarku
Marija završava Prirodoslovno-grafičku školu i svakako planira studirati.
– Ne znam još što bih.  Možda bih ostala ovdje, trenirala u ŽKK Zadar i studirala hrvatski jezik, a ako bih  otišla negdje drugdje, možda  u Zagreb na kinezologiju, tamo bih pronašla neki klub u  kojem bih igrala. Kad bi mi se  pružila prilika, išla bih i vani  igrati. Još nisam odlučila, ali u  svakom slučaju, u košarci ostajem, priča Marija.
Marta se još ne zamara  velikim planovima.
– Upisat ću gimnaziju, ne  zato što to baš želim, nego  zato što mi je to dobra podloga za bilo koji fakultet.  Kasnije ću onda odlučiti što ću  studirati i raditi. Ima još vremena, kaže Marta koja prolazi  s 5,0.
Iako stižu ostvarivati svoje  ciljeve, i u tome i uživati,  Antonia i Marija kažu da su  dosta toga i propustile.
– Vikendom su nam utakmice, treninzi svaki dan i do  kasno navečer, a i kad imamo  vremena ne da nemamo volje  za izlaske i kave nego smo  jednostavno umorne. Ne stignemo čak ni do sela, a djed i  baka, koji tamo žive, nas vide  samo u novinama pa smo se  sad za Božić svi rođaci okupili  kod njih u Kruševu. Dođe nekad i do zasićenja pa pomislim, da mi je samo tjedan dana  odmora. A onda, kad dva dana nemamo trening, ne znamo  što ćemo od sebe po kući i  košarka nam nedostaje, kaže  Antonia.
Znale su, pričaju djevojke,  kad su počele s košarkom da  će propustiti neke stvari koje  su njihovim vršnjacima normalne i svakodnevne. Ipak, u  svojim ekipama imaju prijateljice, s njima se druže pa,  iako rijetko, nekad i izađu,  zatim putuju, upoznavaju različite ljude, šire horizonte…  Da može sve ispočetka, kaže  Antonia, jednako bi postupila, jer bez obzira na propušteno zbog velike ljubavi prema  košarci sve se isplatilo.

PROBLEMI S KOSOM: Mama daj joj da se ošiša

Najmlađa sestra Marta ima jako dugu kosu koju na treninzima i utakmicama sveže u rep. To joj je tajno oružje, smiju se Antonia i Marija, jer ponekad s repom udari igračice. Tijekom nekih poteza joj se rep i vuče po podu.
– Mama mi ne da da se ošišam jer je i ona imala dugu kosu. Tata ju je nagovorio da se ošiša i to nikad nije prežalila. Boji se da će tako biti i meni, priča Marta.
Ovo je apel mami, rekle su sestre Erslan, da dopusti Marti da se ošiša.
Antonia ima cijelu kosu ispletenu u pletenice pa su joj na nekim utakmicama zabranili da ih pusti jer “ometa druge igračice”.

Najteži trenutak u karijeri

Na utakmici Zadra protiv Jollya prije par godina Antonia je dobrano ozlijedila koljeno.
– U Jazinama se tih dana igrao boks i valjda nije bilo dobro očišćeno jer  se na istom mjestu prije mene ozlijedilo pet igračica. Poskliznula sam se i  totalno polomila koljeno. Popucali su mi ligamneti, meniskus, hrskavica, sve  što u koljenu može puknuti. Oporavak je bio dug. Nakon šest mjeseci  mirovanja, počela sam lagano trenirati, vraćati u formu… To mi je bilo teško  razdoblje, ali srećom vratila sam se na staro, kaže Antonia.

Ljubavni “jadi”

Iako ne stignu puno izlaziti, družiti se po kavama i tulumima, djevojke su  se znale zaljubiti.
– Stigle bi se zaljubiti, ali se ne bi stigle viđati s dečkima, onda bi se uvijek  ljutili, kaže Marija.
Zato se, dodaje Antonia, najbolje mogu razumjeti sa sportašima koji žive  na sličan način.
Marija je trenutačno sretno zaljubljena, Antonia je jako tajnovita po pitanju  svoje simpatije (znamo samo da je sportaš), a Martu to sve još apsolutno  ne zanima.

Brzopotezno Antonia/Marija/Marta

Idealan noćni provod: vani s ekipom/film i kokice s pravom osobom/s  prijateljicama u kinu
Najbolja fešta nakon natjecanja: kad smo ušli u Prvu ligu/kad smo  postale juniorske prvakinje Hrvatske/nije još toga bilo, ali jedva čekam
Najbolji prijevoz: moj fiat uno/Antonijin auto/Antonijin auto
Tko je najviše utjecao na tebe: roditelji/roditelji/roditelji
Najbolji košarkaš: Ivan Batur/Dwyane Wade/Ivan Batur
Najbolja hrana: teletina ispod peke s krumpirima/janjetina i lazanje/meso  s roštilja
Najbolji pjevač: Oliver Dragojević/Gibonni/James Blunt
Najveća želja: puno čokolade i zdravlja/udaja haha/zdravlje
Pas ili mačka: pas/pas/alergična na oboje
Mršavi ili debeli: taman/debeli/srednji
Trenirka ili traperice: trenirka/trenirka/trenirka
Tenisice ili štikle: tenisice/tenisice/tenisice
Zima ili ljeto: ljeto/ljeto/ljeto
Slatko ili slano: slatko/slatko/slatko