Petak, 19. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

7 C°

Pjesnik koji je pisao istinu i buntovnik koji se usudio govoriti

02.02.2017. 23:00
Pjesnik koji je pisao istinu i buntovnik koji se usudio govoriti


Na Gradskom groblju u Zadru jučer je na vječni počinak ispraćen Pavao Despot, profesor hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti, književnik pjesnik, esejist i pisac romana za djecu, dobitnik županijske Nagrade za životno djelo.
Rođen je u Splitu 5. ožujka 1936. godine, a u Zadru se nastanio dolaskom na studij i ostavio dubok trag svojim življenjem i stvaranjem. Bio je nastavnik u osnovnoj školi u Privlaci kraj Zadra i Rovinju te u srednjoj Ekonomskoj školi u Zadru, a 1980. je izbačen zbog “političke nepodobnosti” i zatvoren na tri mjeseca. Godine 1990. dobiva posao profesora u Školskom centru za robni promet i turizam u Zadru gdje radi sve do umirovljenja.
Despot se ponosio svojim podrijetlom – lozom Despota iz Zaostroga, podno Vintera i Prosika, koja je hrvatskoj književnosti dala pisce Fra Ivana Despota i doktora Iliju Despota Vinterskog uz čija je “Kidanja” te Kranjčevićeve “Trzaje” odrastao. Iza sebe je ostavio dvadesetak zbirki pjesama i soneta koje je pisao književnim jezikom, ali i dalmatinskom čakavštinom. U svim je djelima ostavio onaj prepoznatljivi pečat – iskrenost kojom je ogolijevao istinu do boli te osjećajnost koja je razotkrivala njegovu dobronamjernu, krhku i plemenitu pjesničku dušu željnu pravde i poštenja. Bio je ujedno i svojevrsni buntovnik koji nije prezao progovoriti o onome što je prezirao – sitne, male i prodane duše, ljudsku niskost i zloću, bahatost bez pokrića. Zapravo, usudio se sve to i nije se dao spustiti “do njihovih visina”.
Životna mu suputnica Anka bila je nepresušan izvor na kojem mu se napajala duša, s kojeg je crpio energiju za život i stvaranje, a sama njihova ljubav bila je bajkovita i nestvarno snažna, ljubav kakvu su rijetki za života upoznali. Anka je preminula prije svega par mjeseci, pa će oni koji su ih poznavali s pravom reći kako je Pave, jednostavno, bez izvora usahnuo.
Opraštajući se od oca, Pavlov sin Ilko osvrnuo se na njegov životni put.
– Ima ljudi koji žive da bi živjeli. Ima onih koji žive da bi patili. Njihov put je težak. Teško je izabrati takav put. On se i ne bira. On je u tebi kao što je u svakom kamenčiću u moru miris soli i u svakom pijevu ptica milost. On je – ti. Čovjek je onakav kakva je njegova filozofija. Bez obzira na okolnosti.Tvoja je uvijek bila filozofija istine srca. Ta istina ranjava plitke, sebične, uskogrudne. Ona jača samo izabrane. Njihova je vječnost. Ili barem nada, rekao je Ilko Despot izražavaući nadu da će vječnost njegovu ocu biti blagonaklonija od života te zaključio: “Ne sumnjam da ćeš i u njoj pronaći svoje nove bitke. Bitke srca. Jer ‘ljubav je (bila) tvoja jedina ideologija’.”
Oni koji su imali čast upoznati barba Pavu, pamtit će čovjeka koji je prijateljsko-očinskom brigom dijelio savjete. “Čuvaj se, ne idi protiv vjetrenjača, ne vrijedi…” znao je tako reći, a onda upitan zašto sam nije odustao odgovorio bi: “Ja sam stari magarac. Ne mogu se mijenjati”. Upitan ponovo zašto se nije mijenjao dok je bio mlađi, malo bi zastao, duboko udahnuo, a onda svom sugovorniku čvrsto stisnuo podlakticu te blagim negodovanjem kimajući glavom izustio: “Čuvaj se dušo…” To je bio barba Pave. Njegovi savjeti, kao i njegova djela, bezvremenski su. A bezvremensko živi vječno!