EU

Nakon blagdanskih bakanalija, čini mi se da su svi oko mene stavili zube na policu. Nema poziva na peku, kolače, domaću i egzotičnu spizu. Čini mi se da je kao u vrijeme studentskih dana aktualna parola: kruva, parizera i cigara…
Sniženja na svakom koraku, kupuje se ipak, a sve kao kriza je, nema se… Jer šteta je ne kupiti još komad robe, još kad je u pola cijene. Kao da nemam dovoljno u ormaru. Ali, neka se nađe, vrag je vidio ne obnoviti tradicionalno garderobu. A spiza?! Opet se vraćamo na onu o parizeru i duvanima…
Nekako mi se čini da je bolje razmišljati o novim čizmama, dilemi trebaju li mi ili ne, nego o Europskoj Uniji i treba li nam ili ne treba. Vrag ionako nosi Pradu, a što se politike tiče, odavno smo s njim potpisali ugovor. Isti taj vrag, u konačnici, odnio brigu, bit će što mora, s EU ili bez nje.
Moj prijatelj Joke, inače svojevremeno euroskeptik doveo je do ludila svoju dragu s razmišljanjima i promišljanjima o EU. Toliko je bio opterećen time što će zaokružiti na referendumu tako da nije mogao navečer zaspati, a ujutro se probuditi. Jer velika je to, kako kaže, obveza što ćeš zaokružiti tamo tko da vlada zemljom. Pa kad je jadan umoran i neispavan odradio izborno zaokruživanje, upalo mu ovo o ulasku u uniju koja tone (?), može nam pomoći ili odmoći da (ne) propadnemo dostojanstveno. Ubilo ga razmišljanje o tome toliko da je zbog toga što je nekoliko puta prespavao na vrijeme doći u jutarnju smjenu skoro dobio otkaz.
A dobio je otkaz skoro i od drage koja nije mogla podnijeti to da je i tijekom pokušaja seksa razmišljao je li ZA ili PROTIV. Pokušaja, barem ona tako kaže, jer one stvari pošteno nije vidjela tamo negdje od Svih svetih.
– Ma ti to ne možeš vjerovati Mare. Sprema se za izbore i referendum više od samog Zokija i Jace. Ne bi da će ravno u Sabor, a iz Sabora u Brisel. Hebala ga Unija, valjda je jedina unija koja mu je bitnija od te ona koju ima sa mnom. Ali ne, gospodin misli da će njegov glasić promijeniti svijet. I da znaš i da hoće, ali ne politički nego onaj sa mnom. Već vidim da će i poslije referenduma naći neko jebeno političko pitanje koje će morati rješavati kao da o njemu ovisi budućnost nacije, Unije, Kontinenta i cijelog svijeta. Pu, pu, pa gdje ga nađe????, čudila se prije neki dan na kavi sama sebi Jokina draga.
– Ma nije ti on loš, samo ćeš trebati koju godinicu još pičekati da odraste, rekla sam joj da spasim stvar.
– Koju godinicu?! A što će mi kad prevali četrdesetu, ako do sada nije odrastao, neće ni onda. Sad je predjetinjast, poslije će biti prestar… Nemam ja toliko vremena ni živaca. Stalno je neki kukumar s njim. Izbori, referendumi, olimpijade, prvenstva, pa onda sve otpočetka. Nakon parlamentarnih su lokalni, pa zimske olimpijske, pa europsko, a da ne računam mikro afane kad lokalni i regionalni košarkaši ili nogometaši izgube…. Bate led, nikad mira, nikad normalnog života. Stalno neke ‘prevažne’ stvari koje ja nikako ne razumijem. Muška spika, kužiš ono…
Nisam znala što bih joj rekla na to. Jer s Jokom sam odrasla i znam kakva je beba. Bio i ostao. Super frend, ali nikakav dečko, muž il’ partner. Blesav i gotovo. A nije da mu do drage nije stalo, stalo mu je i te kako. Baš je voli, ali je dečec u duši. Koji vječito ima osjećaj da će baš on promijeniti svijet, a u stvari se nije pomaknuo s mjesta. I, što onda reći ženi koja je već a rubu živaca jer penis bonus joj se zbog gluposti iselio iz domus…
– Draga, izdrži. Jebem mu život, u nedjelju u ponoć će se znati kako je prošao referendum. Ugasi teve, skoči na njega i zajaši tu Europu… Slomi je bar na jedan dan, jer sutra tko živ – tko mrtav. Znaš, rukomet još uvijek traje…
Mare([email protected])