Madre Badessa – zabilješka jednog stanja u društvu

Novi Huljićev sastav ime je dobio po njegovom orkestru koji se inače zove Madre Badessa. To se ime toliko dopalo ljudima da su cijeli taj projekt počeli zvati pod imenom Huljićeve bazične grupe

U povodu skorašnjeg nastupa benda Madre Badessa u Arsenalu, 14. listopada, kada će predstaviti svoj album prvijenac “Ka na hašišu”, donosimo vam razgovor s idejnim tvorcem tog projekta Tončijem Huljićem. Zadrani će u Arsenalu imati priliku poslušati deset pjesama s novog albuma, ali i poneke druge Huljićeve hitove obrađene na nov način. Zbog čega se okrenuo “alternativi”, je li i sam “anarkišta” kako piše i pjeva te što mu je draže – hašiš ili plavac mali, pitanja su na koje ćete odgovor naći u ostatku ovog intervjua.
Što je zapravo Madre Badessa?
– Radi se o mom solo projektu. Moj bazični orkestar zove se inače Madre Badessa, međutim, to se ime toliko dopalo ljudima da su cijeli taj projekt počeli zvati pod imenom moje bazične grupe. No, to je moj solo projekt za kojeg sam kao pjevača na prvom albumu predstavio Petra Grašu. Kada kažem “predstaviti” pjevača kao što je Petar Grašo to pomalo anakrono zvuči. Međutim, prvobitna ideja je bila, jednim dijelom i realizirana, jest da ja otpjevam cijeli taj svoj CD koji sam radio u suradnji s Goranom Bregovićem koji je bio producent i aranžer, dok sam ja bio kompozitor.
Početno, to je trebao biti instrumentalni CD. Ja sam trebao svirati klavir, a njegov trubački orkestar me trebao pratiti. Međutim, melodije su ispale toliko zgodne da je bilo šteta da ih ne otpjevamo. No, nikako se nisam mogao pomiriti s tim da budem pjevač, jer se očito ne mogu spustiti na tu razinu. Ljudi me prihvaćaju kao autora i pitanje je bi li me prihvatili kao pjevača. Shvaćaju me kao osobu koja nešto radi iz pozadine, što svaki kompozitor po “defaultu” jest. On napiše pjesmu koju pjevač prezentira. Doživljavanje mene kroz razinu pjevača je nešto što je moglo naškoditi ovom projektu i Grašo se točno uklopio u takav jedan projekt.
Otkud zaokret prema jedno takvoj, rekli bismo, “alternativnijoj” strani?
– Ovaj projekt je zapravo rađen da se kroz određene godine ukrcam na world etno festivale diljem svijeta. Mi u njemu “orkestrujemo”. Imamo tubu, klapu, mandolu i mandolinu, bubanj i klavir, a onda kada nema klavira, ima harmonike. Dakle, to je jedna vrlo živopisna postavka koja muzički radi jednu eklektiku Mediterana. Mediteran nije samo Dalmacija, iako ga mi volimo tako često prisvojiti pa samo sebe smatrati Mediterancima, to je Albanija, Grčka, Turska, Alžir, Francuska i Španjolska, Italija… i nekako takav glazbeni habitus odlikuje ovu muziku. A i cijeli materijal je rađen na starosplitskom jeziku, po “Ričniku velovareškega Splita”. Orkestar je postavljen kao orkestar iz nekakvog malog mista kojeg možete naći bilo gdje na Mediteranu i takve su melodije. Što se tiče tekstova i onoga što obrađuju, radi se o slavljenju običnog, jednostavnog, kul, fjakastog života i to se diže na razinu nekakve životne filozofije koja je sazdana u riječima “polako, ajmo popit još jednu”. A i na ovitku CD-a, koji usput rečeno odlično ide jer vidim da je na i-tunesima među prvih deset koji se skidaju, piše kako taj CD nije namijenjen nikome tko želi postići nešto u životu. To afirmira jedan potpuno drugi tip života – pojest, popit, mirovat, zapalit hašiš, travu i bit kul.
Anarhizam pod stare dane
Prve tri pjesme koje se do sada mogu poslušati ne ocrtavaju do kraja album, on je mnogo teži. Što se tiče tema koje obrađujemo, u njima sam opisao svašta, pa i preljub žene između dva brata. Kada smo s Robijom nastupili na Dori to je bio kao šaka u oko, u obliku izuzetno pozitivne reakcije, pa ima preko sedamdeset i nešto objavljenih Robija ima na Youtubeu sa sveukupno više od milijun slušanja, što pokazuje da je to izazvalo više interesa nego neka alternativa koja bi to trebala biti.
Otkud anarhizam pod stare dane?
– Hvala vam za ovo “pod stare dane” (smijeh). To je zapravo zabilješka jednog stanja u društvu. Mi ovdje u Dalmaciji smo svi stvoreni da budemo kontra svih bez ikakvog razloga. Nema veze koji je sustav na vlasti, mi smo i za njega i protiv njega. Pogotovo Splićani u tome prednjače. Oni su najglasniji kad treba ući u bilo koju stranku koja je trenutačno aktualna i onda se protiv nje boriti. I Hajduk je simbol jednog otpora protiv svega. Sami navijači zapravo ni ne navijaju za nogometaše, niti je bitno hoće li on dobiti ili ne. Taj nogometni klub je simbol otpora prema nečemu, a prema čemu to nikom nije jasno. No, bitno je samo da si protiv bilo koga. To je jedinstveni klub gdje deset tisuća ljudi iz protesta dođe s dvije krafne na utakmicu pa policija pregledava te krafne. Pa im je to otpor protiv aktualnog predsjednika Hajduka koji je tada bio pekar. Pa onda te krafne pobacaju po terenu. Pa onda traže novog predsjednika, pa su onda opet i protiv tog, a problem će im biti i kada uđu u upravu jer će onda biti sami protiv sebe. Važno je samo biti protiv nečega. I taj anarkišta i to sve skupa jest zapravo ulaženje u svijest ljudi koji su uvijek kontra svega, bez obzira u kojoj su domeni života. Jesu li nezaposleni radnici, uspješni radnici, uspješni poslovođe, vlasnici firmi, ili navijači, ili su banditi. Oni su svi jednostavno kontra. I oni svoju realizaciju doživljavaju zapravo kada policija na njih krene s palicama jer onda se smatraju važnim facama. Jer, nije svatko čunka da na njega policija krene s batinama, moraš biti faca da bi izazvao reakciju države. To su ovako zapravo neka promišljanja koja dođu s tim nekim godinama koja vi eto spominjete u pitanju.
A gdje se vi nalazite po pitanju anarkišta u sebi?
– Pa zapravo nigdje. Ja sam čovjek koji ide niz struju, nekada i kontra struje. No, nemam nekakve porive da budem kontra bilo koga i kontra bilo čega. Samo želim iz nečega stvoriti nešto. Ja sam potpuno drugi tip čovjeka, ali kao autor primjećujem te stvari. Jer ako si nekakav, nazovi umjetnik, moraš primjećivati svijet oko sebe, inače to ne možeš biti.
Obožavatelj Malog plavca
Stihovi pjesme “Ko’ na hašišu’” su prilično autentični. Tko ih je napisao?
– Ja (smijeh). Vi sada aludirate da sam na hašišu. Nisam. Ljudi tu pjesmu mogu doživjeti kao afirmaciju hašiša, ali to je afirmacija vina, i to Malog plavca. Ja sam obožavatelj Malog plavca, inače preferiram Zlatni plavac i Boga mi, svaku noć mi je to najbolje društvo, osim obitelji. Ali, kao što pjesma vrlo jednostavno kaže; najbolje je biti na brodu, nalit se vina i bolje mi je nego da sam na hašišu. To bi zapravo trebala biti i reklama vinskoj industriji u nas.
Onda tu dolazimo i do pjesme “Amerika” i stihova “Ja sam za činit štetu najbolji, za oblokat se najpametniji, propala bi i Amerika da me je puštit unutra”. To dosta povlači na nekakvu mladenačku devijantnost.
– Točno je da se danas ta devijantnost može shvatiti upravo tako jer, nažalost, su mladi danas u situaciji u kojoj jesmo i na taj način žive. Kupe jeftinije piće u samoposluzi i onda na zidiću piju pa mrtvi pijani uđu u lokal pa se onda gazde lokala čupaju od muke jer je velik promet, a mala zarada. Jer, ono što su trebali popit popili su po diskontnim cijenama. Inače sam Hvaranin, moj otac je iz Jelse, i tamo je bila ta uzrečica dok je Amerika bila puno moćnija i referentnija nego što je to danas, a koju si mogao reći posprdno za nekog čovjeka. A to je “S njim bi čak i Amerika propala”. To je jedna alegorija za čovjeka koji je potpuni “niškoristi”, i u ovoj pjesmi se obrađuje tema njegove dileme. A ovo i jest jedan konceptualan CD o čovjeku iz malog mista koji ima sam svoje dileme, razmišlja o sebi svom životu i njegovom smislu. U ovoj pjesmi ona razmišlja o sljedećoj stvari: on voli pit, ali kada previše pije onda često mora ić na WC pišat. Pritom ima gaćice “prstopiš”, a to su one mudante na botune. I njemu je to svaki put užasno komplicirano odbotunavat, zabotunavat i to ga kompletno deprimira. Čak do te razine da nakon puno pića i puno pišanja on to sve stavlja na balans i gleda hoće li pit’ ili ići na WC, ili će manje pit. Pa onda u neko doba prosvjetljenja shvati “Stvarno sam ni za što, potpuno sam bezvrijedan, dobar sam jedino za oblokati se, sa mnom bi i Amerika propala”. I to je poanta te pjesme.

 KOMENTARI

Komentari čitatelja na portalima su podijeljeni po pitanju vašeg novog projekta. Dok se jednima sviđa, drugi su prilično nepovjerljivi prema vašim novim uratcima pa tako jedan kaže: “Nekako mi Grašo i Huljić nisu uvjerljivi kada pjevaju “Anarkišta”, možda da su pjevali “ja sam konformišta”. Što biste vi njima poručili?
– Ha, da bi bili na mom mjestu! (smijeh).