Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Ljubav je apsolutni smisao i jedina istina

02.11.2011. 23:00
Ljubav je apsolutni smisao i jedina istina


Dokle god se izmotavamo na to da „kapitalizam uništava prave životne vrijednosti” ili da „moderno društvo nema vremena” zaboravljamo da tražimo krivce na krivom mjestu i bez obzira što može takav društveni utjecaj i biti dominantan mi ne bi trebali to popušiti već bi trebali sami stvarati svoje društvene vrijednosti


Ja sam sretan čovjek koji uživa u otkrivanju odgovora na ključna životna pitanja, odgovara Bruno Šimleša kada ga se pita tko je i što radi. S promišljanjima je počeo jako rano, još kao osnovnoškolac, a potraga se nastavila i za vrijeme studija. Rezultiralo je to i pisanjem knjiga pa je tako Šimleša već kao apsolvent u dvadeset i nekoj godini izbacio svoje prvo djelo „Sudbina duše”.  Prešavši tridesetu dohvatio se još sveuobuhvatnijih tema. „Škola života” i „Ljubavologija” djela su koja su zaintrigirala mnoge, a o čemu se točno radi, pokušali smo doznati u sklopu razgovora tijekom nedavnog gostovanja ovog autora u Zadru.
„Ljubavologija” je, kada je idemo raščlaniti, poprilično velika riječ ako označava „zakon koji objašnjava pojavu” ljubavi?
-Svjestan sam da je to jako velika riječ i a je to jako ambiciozan naslov. U potpunosti stojim iza njega, mislim da odgovara onom pristupu koji imam i u knjizi. Ako ćemo to shvatiti malo slobodnije, onda ćemo tu ‘-logiju’ shvatiti kao nastavak za nešto što se obično smatra znanstveno disciplinom. Tako da ovu knjigu ne moramo nužno smatrati znanošću o ljubavi ali to je neki doprinos da se ljubav što smislenije što dosljednije istražuje. Dakle, temeljni princip znanosti jest da se istražuje nešto smisleno i dosljedno, a o ljubavi se puno i prečesto piše o previše rastopljenih srca i previše rastopljenih umova. Tako da mi se čini da malo oštrije, žešće, bez rukavica i mistificiranja takva priča o ljubavi ima itekako prostora. Zato i takav naslov knjige.
Fizikalni zakoni su obično sažeti, jednostavni i kratki, kako bi onda išao vaš zakon ljubavi?
-Češće je s ljubavi to malo kompliciranije. Treba naći dovoljno prostora da razvijemo ljubav prema sebi, da razvijemo ljubav prema drugima tako da i dalje imamo sebe u tim odnosima, i mislim da je to puno zahtjevnije. Nisam jedan od onih autora koji će nuditi tri jednostavna koraka za zadovoljenje sreće, rasta, ljubavi, mira i svega toga. Mislim da takve knjige banaliziraju stvarnost i pojednostavljuju je. Ja definitivno ne govorim o tome na taj način, iako se trudim pisati jako jednostavno, sažeto i bez mistificiranja.
Prema vašem mišljenju koji bi bili glavni razlozi spoticanja većine nas u ljubavnim koracima?
-Jedan je da imamo nezdrav odnos prema sebi i onda često od partnera tražimo nešto što nam partneri ne trebaju dati. Dakle, ako sami nismo dovoljno sigurni, stabilni ili zreli onda ćemo jako često od partnera tražiti da popuni one rupe u samopouzdanju i sigurnosti koju mi osjećamo. Druga stvar jest da svi prodajemo vrlo jeftine fore koje obično kasnije vrlo skupo platimo. To su fore u stilu da nije bitno što nemamo iste interese, uvjerenja, pa ionako nije ništa idealno… Bilo bi dosadno da smo isti u svemu… Ja se slažem da ne možemo biti isti u svemu, ali itekako bi trebali biti isti ili barem slični u onim ključnim životnim uvjerenjima. Dakle, u onome što svatko od nas sam za sebe određuje što je to. Nekome je bitan odnos prema Bogu, nekome odnos prema hrani, ili pak odnos prema tijelu, poslu… Svatko sam određuje neke svoje prioritete i u tim bi ključnim životnim područjima zapravo trebali biti barem na sličnoj, ako ne i na istoj stranici. U svim ostalim stvarima koje su manje bitne se možemo ne slagati i to je sasvim normalno. Među tim uobičajenim zabludama kojima si stvaramo puno problema, osim različitih interesa, je i smatranje posesivnosti i ljubomore znakom da nam je stalo, a meni se ne čini da je tako. Također, tu je i mišljenje da ljubav ima rok trajanja, za što također mislim da ne mora imati.
U uvodnom dijelu knjige kažete da „tek kada postanete zadovoljni sami sa sobom možete krenuti u odnos s drugim ljudima”. Nije li čovjek društveno biće koje se najviše gradi u kontaktima s drugima?
-To je na početku mrvicu krivo shvaćeno. Nije stvar da tek kada dođemo do vrha planine možemo konačno početi uspostavljati odnose s drugima jer bi se inače družili na kraju života s dvoje ljudi. Dakle, to bi bilo dosta nezgodno. Ali definitivno kada sami naučimo prihvaćati sebe, svoje vrline i svoje mane možemo razvijati harmoničnije i zdravije odnose s drugima. Do tada se nekako snalazimo, i u odnosu sa sobom i u odnosu sa drugima, nekad bolje, nekad lošije i jako često si baš tad stvaramo probleme jer nismo zadovoljili neke svoje primarne potrebe, pa to onda želimo od partnera ili prijatelja zbog čega i nastane puno problema. Tako da, ako krenemo u odnose s drugima dok još nismo sa sobom na „ti” imati ćemo dosta krivih koraka i spoticanja. Ali mislim da nam je to sudbina i da bez toga jednostavno ne možemo. Jer, u tom odnosu s drugima i u tom njihovom zrcaljenju nas mi ćemo prepoznati puno stvari u sebi što će nam dat puno motivacije za korake prema naprijed.
U knjizi pretpostavljate puno rada na sebi da bi došli do dijela da možete imati kvalitetan odnos prema drugima. Je li moguće to napraviti sam ili s nekim drugim, kao psihoterapeutom ili nekim sličnim?
-Mislim da u principu nitko ne radi sam. Da li ćemo mi biti inspirirani svojim prijateljima, poznanicima, terapeutima, piscima, svećenicima, dakle bilo kojima za koga držimo da zna nešto o životu što mi ne znamo, mislim da je zapravo samo stvar izbora. Dakle, nitko od nas sam ne kreće u spoznaju sebe, iako to jest dobrim dijelom samostalno putovanje. Jer, koji god utjecaj da mi primimo, i dalje o meni ovisi kako ću ja to doživjeti i što ću ja misliti o tome. Ali da, tih utjecaja ima bezbroj i mi ne biramo da ćemo imati utjecaj ili ne, nego samo koje ćemo utjecaje imati. Meni se čini da bi trebali izabrati ljude koji onda svojim pogledom i svojim srcem i svojim životom stoje iza onoga što govore i potvrđuju da znaju nešto o nekim životnim područjima o kojima mi ne znamo. Mislim da je bitno, ne samo da osoba priča nešto, nego da i svojim djelima, ako je to moguće provjeriti, potvrđuje ono što zapravo govori.
Na koji ste način vi došli do svojih spoznaja?
-Na temelju godina i godina i godina promišljanja, na temelju tisuća slijepih ulica u koje sam zašao, razgovora s ljudima koji su mudriji i pametniji od mene, razgovora s ljudima koji nisu mudriji jer i od njih mogu nešto naučiti. Jednostavno, dao sam si puno truda i koristio sam i brojnu literaturu, ne nužno onu o samopomoći, ali i od filozofije, književnosti i psihologije definitivno. Trudio sam se nekako uzeti jako puno pitanja od sve te literature i onda sam kroz svoje razmišljanje i svoja životna iskustva definirati stvari.
S obzirom na vašu sociološku izobrazbu, možete li ljubav promotriti malo i kroz prevladavajuće društvene obrasce karakteristične za današnji konzumerizam i kapitalističko društvo?
-U ovom društvu ljubav je definitivno devalvirana kao vrijednost. Prečesto se koristi tako da je gotovo izlizana, bilo u nekim pop pjesmuljcima ili nekakvim filmićima, dok s druge strane postoji neki intelektualno cinični krug ljudi koji ljubav drži opijumom za mase kao što je to nekad bila religija. Oni ne vjeruju u ljubav jer je to za obične ljude, pa tako oni vjeruju u čistu intelektualnu spoznaju ili tko zna kakve tričarije. Definitivno ima vrlo malo razgovora o ljubavi kao takvoj. Ima malo razgovora ljudi koji vole i koji tu svoju ljubav prezentiraju kroz život i djelovanje, bilo da su pjevači, bilo kumice na placu. Jer, mislim da i kumica na placu može prenijeti ljubav do nas, čisto odnošenjem prema nama kao klijentima. Mislim i da je uloga svakog od nas da da najviše što može i nikako se ne bi htio izmotavati na društvo koje nas sili da budemo ovakvi ili onakvi. Svjestan sam i kao sociolog i kao osoba koja koristi zdrav razum da društvo ima utjecaj na nas, ali mi biramo kakav će to utjecaj biti. Dakle to što ja živim u nekom društvu, u nekoj manjoj ili većoj sredini bili to Zadar, Hrvatska ili Europa, ne znači da neću  osjećati određeni utjecaj te sredine, ali to kako ću ga osjećati ovisi o meni. Hoću li se spustiti i ponašati kako oni očekuju da se ponašam ili ću ja sam probati odrediti svoja pravima – mislim da je ta činjenica da danas sami možemo odrediti svoja pravila jedna od prekrasnih posljedica činjenice da jesmo slobodna bića, ne samo u društvenom smislu nego u spoznajnom smislu i to bismo trebali puno češće koristiti. Dokle god se izmotavamo na to da „kapitalizam uništava prave životne vrijednosti” ili da „moderno društvo nema vremena” zaboravljamo da tražimo krivce na krivom mjestu i bez obzira što može takav društveni utjecaj i biti dominantan mi ne bi trebali to popušiti već bi trebali sami stvarati svoje društvene vrijednosti.
Za kraj, je li ljubav istina ili mit?
– Apsolutna istina i jedini smisao.