Od zadarske studentice do šefice aukcijske kuće

U sklopu obilježavanja 60 godina studija povijesti umjetnosti, u Zadru je prije nekoliko dana boravila Martina Batović, direktorica londonske podružnice bečke aukcijske kuće Dorotheum. Bivša zadarska studentica, diplomirana povjesničarka umjetnosti i profesorica engleskog jezika i književnosti održala je predavanje pod nazivom “Moj put od studija povijesti umjetnosti u Zadru do aukcijskih kuća u Londonu”. Rođena Splićanka na studiju u Zadru upoznala je svog današnjeg supruga Antu Batovića s kojim ima šestogodišnju kćer. Živi u Londonu, ali je s obitelji često na relaciji Zadar – Split. O zavidnoj karijeri koju je ostvarila u poslu u aukcijskoj kući, odnosno na tržištu umjetnina, porazgovarali smo na zadarskom Forumu.
– Ja sam iz Splita i u Zadar sam došla na studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika. Tu sam završila fakultet i, kako to biva, tu sam se zaljubila i ostala u Zadru četiri godine nakon studija. Radila sam kao profesorica engleskog jezika u jednoj privatnoj školi stranih jezika prije nego sam se odlučila na korak da odem na postdiplomski studij u London. Tamo sam već jedanaestu godinu.
Kuhanje kave i javljanje na telefon
Kako se rodila ideja o postdiplomskom i to baš onom u Londonu?
– Saznala sam za postojanje tog konkretnog studija iz trgovine umjetninama pred kraj svog studija u Zadru, pred apsolventsku godinu i bila mi je velika želja to upisati, ali bio je jako skup. Četiri sam godine držala brošuru u radnom stolu i nisam se imala hrabrosti prijaviti. I onda sam se jedno ljeto odlučila prijaviti, dobila sam stipendiju za pola iznosa školarine i to sam shvatila kao znak da se u to trebam upustiti. Za ostatak školarine digla sam jako veliki kredit, spakirala kofere i otišla u London. Tamo nikog nisam poznavala, bila sam doslovno kofer, ja i jedan broj telefona koji sam nazvala i imala smještaj prvih tjedan dana. Nakon toga se sve nekako počelo razvijati i graditi. Otišla sam svjesna da tamo vjerojatno neću moći ostati. Tada je još trebala viza za ulazak u Veliku Britaniju, nije bilo Ryanaira, bilo je jako skupo letjeti tamo i natrag, ali se ipak posložilo sve tako da sam uspjela gore ostati i raditi u struci, što mi je bila najveća želja.
Kako je izgledao taj početak, nakon dolaska u London?
– Postdiplomski je trajao tri semestra, dakle godinu i dva mjeseca. Bila sam prva i jedina Hrvatica na institutu pri aukcijskoj kući Sotheby’s koji obučava trgovinu umjetninama. To je utjecalo na izbor magistarske radnje. Magistrirala sam na temu tržišta umjetnina u Hrvatskoj, da bih zaključila da i nema nekog tržišta i da se, ako se vratim, nemam čemu vratiti u struci. Tada su mi se polako počela otvarati prva vrata u Londonu. Bilo je jako teško osigurati radnu dozvolu. Počela sam raditi u firmi za savjetovanje u prodaji umjetnina, i to doslovno tako da svima kuham kavu i javljam se na telefon. Sedam godina kasnije sam bila dio tima, prije nego što sam otišla dalje. Nakon toga sam otišla u jednu galeriju u kojoj sam bila direktorica prodaje u središtu Londona i onda me ‘ubrala’ aukcija gdje su me uzeli u odjel za suvremenu umjetnost i tamo sam kao stručnjakinja radila dvije godine. Tu me zapravo prepoznao i preuzeo Dorotheum u kojem sam i danas kao direktorica njihovog londonskog ureda, i dalje kao specijalistica za suvremenu umjetnost.
Sve zvuči jako zanimljivo i prilično jednostavno, je li doista bilo tako?
– Bilo je jako puno lijepih, ali i teških momenata, ali kad gledam unatrag, sve je nekako imalo smisla. Počeci su bili čupaviji, kasnije kad je došao Ryanair bilo je malo lakše, kao i kad smo ušli u Europsku uniju. Kad sam upisivala magisterij školarina je bila preko devetnaest, a sad je preko dvadeset tisuća funti. To je nakon London Business School najskuplji magisterij u gradu, a naše profesije nisu takve da odmah poslije idete u banku i zarađujete sulude iznose. To je profesija u kojoj ste stvarno iz ljubavi. Mi nismo tu zbog novca, ono čime se mi bavimo je hobi drugim ljudima, tako da smo im uvijek na raspolaganju. Profesija je beskrajno zanimljiva, puno putujemo i radimo s umjetninama. Imam profesionalnu deformaciju, toliko baratam slikama i skulpturama, držim ih u rukama i kad dođem u muzej teško mi je obuzdati se i nešto ne dotaknuti.
Propao posao u Sotheby’su
Je li Vaš odlazak u London bio svojevrsni rizik budući da niste znali što će vas čekati nakon magisterija, hoćete li moći raditi u Londonu ili u struci?
– Bio je ogroman rizik i mislim da je to nešto što samo u dvadesetima možeš napraviti, ne znam bih li danas imala želuca i energije za sve te stvari. Ja sam to silno željela. Radila sam kao profesorica engleskog jezika i realno je bilo da odem na trening za simultanu prevoditeljicu, ali ovo je bio san. Meni se činio neostvariv i kad sam dobila priliku kroz tu stipendiju, kad su me prihvatili, onda sam shvatila da je ‘sad ili nikad’. Imala sam mjesec dana da zatvorim cijeli život u Zadru, sve riješim, spakiram kofere i odem. Ja i tadašnji dečko, sad suprug, smo se prijavljivali na puno programa i uvijek su stizale odbijenice. Kad sam se prijavljivala na ovaj program pomislila sam – prijavit ću se i to je to, vjerojatno će me odbiti, ali barem ću biti mirna i znati da sam pokušala.
Ipak, primili su vas.
– Da, i kad su me primili napravili su mi medvjeđu uslugu, imala sam veliki financijski strah. U London sam otišla s plaćom od 4.000 kuna i s malom ušteđevinom. Morala sam raditi tri posla i po noći pisala magistarski rad, i dva mjeseca tako jer nije bilo drugog načina da se sve dovede kraju. Silna energija je u to ušla. Kako je jednom rekao prof. Hilje, povijest umjetnosti studiraju bogati i pametni. U Londonu, u aukcijskom svijetu, dosta je zastupljena europska, britanska aristokracija, tako da sam ja bila padobranac u svakom smislu te riječi. Od nas se očekivalo da radimo besplatno i ja sam šest mjeseci radila besplatno, a onda sam vikendom radila honorarno na drugim mjestima jer nisam mogla sebi priuštiti da živim u Londonu bez plaće. Ali bilo je ljudi oko mene koji su to mogli i to se od nas očekivalo. Moja je karijera zapravo krenula naopačke. Kad sam bila u Bonhamsu, aukcijskoj kući, imali smo ured otvorenog tipa gdje je bilo pet različitih odjela i od nas dvadeset, redovito se govorilo šesnaest različitih jezika u jednoj prostoriji. Aukcije su rasadnici znanja i različitih kultura koje su došle zajedno i aukcijske kuće u prosjeku imaju između 30 i 40 različitih odjela. Tako da obično idete u aukciju pa u galeriju i onda možda završite u savjetovanju. Meni je krenulo s druge strane. Doduše, izvorno sam dobila posao u Sotheby’su, ali nisam imala radnu dozvolu i morala sam odbiti posao. To je bilo kao rezanje desne ruke, jako teško, ali to je tada bila realnost. Nije bilo smisla očajavati, već samo pokušati na drugi način.
Drama i glamur
Kako izgleda vaš posao u aukcijskoj kući, što radite i kako vam izgleda dan?
– Moja sadašnja uloga je dvoslojna. Kao direktorica zadužena sam za našu strategiju kroz idućih petnaestak godina razvoja. Dakle odlučujemo u kojem smjeru bi ured trebao ići, kako doći do klijenata, kako proširiti naše prisustvo u londonskom svijetu… Brinemo se o klijentima i organiziramo edukativne i razne druge programe u sklopu ureda. Za svaku veliku aukciju koja je uvijek u Beču, organiziramo izložbu onih najvrijednijih slika tako da ih ljudi mogu doći osobno pogledati. Drugi dio mog posla je taj da sam i dalje specijalistica za suvremenu umjetnost. Moj posao je tražiti i procjenjivati slike, skupljati ih za aukciju, a kad ih skupimo, kataloški ih obraditi. To uključuje sve, od veličine, materijala i tehnike do pisanja eseja o provjeri provenijencije i autentičnosti. Mi smo pravno odgovorni za sve što piše u katalogu tako da sve mora biti potkrijepljeno dokumentacijom. U razgovoru s klijentima morate znati sve o slici, o njenoj povijesti, priči, o tome gdje je slika u opusu pojedinog umjetnika. Dorotheumove aukcije su poznate jer su na tri jezika simultano, na njemačkom, engleskom i talijanskom. Ja njemački ne govorim, ali govorim engleski i talijanski, a s klijentima iz Hrvatske sam na telefonu na našem jeziku. Uvijek vam je mozak aktivan na sve strane jer nikad ne znate tko će se i kada uključiti.
Kako izgledaju aukcije? Ima li sličnosti s onim što vidimo na filmovima?
– Aukcije su jako zabavne i teatralne. Slično je utoliko što je jako dramatično i glamurozno, što imate sobu prepunu kolekcionara koji se nadmeću i nas na telefonima, a sad je tu i internet. Aukcionarima nije lako držati sve pod kontrolom. Nije slično utoliko što vam se ne može dogoditi da kihnete ili namignete i tako kupite sliku. Postoje i klijenti koji nam kimnu glavom i kupe umjetninu, ali mi tad već dobro znao tko su oni.