Farbanje

VESELO U OTVORENOM
Kod Mislava Togonala prošle je srijede bilo veselo jer je na tapetu bio nogomet, konkretno namještanje utakmica. Neću ja sada o tome jer godinama ne pratim domaće prvenstvo, ali ne mogu a da se ne osvrnem na gosta iz Makedonije tj. Velibora Džarovskog, sportskog (ali i estradnog) menadžera. On je po svom običaju pričao svega i svačega uglavnom mistificirajući samoga sebe, ali je i inzistirao na gledanju i komentiranju golova sa jedne naše utakmice mislim iz Slavonije. I što reći? Ovi daju golove kao na traci, dok obrambreni igrači stoje i gledaju. Ali, tko može reći da oni sabotiraju? Možda jednostavno ne mogu trčati? Možda su umorni, indisponirani, možda ih je cura ostavila (svu četvoricu?), možda nekoga i momak, možda nisu vidjeli loptu… Iskreno, meni ni u džep ni iz džepa, ali me nervira što se u Europi priča o namještanju u Hrvatskoj, a ne poništava se utakmica na kojoj su Francuzi na prevaru pobjedili Irce i izbacili ih sa Svjetskog prvenstva u Africi. I tu je Džarovski u pravu. Meni je samo žao što su nabrajajući njegove namještaljke izostavili onu najbolju, kada je KK Rabotnički igrao protiv jednog europskog kluba i kada je njihov ključni igrač Georgijevski na poluvremenu imao pet osobnih grešaka, pa mu je Džara u svlačionici obrijao brkove stavio drugi dres, i vratio ga na teren gdje je ovaj dalje igrao i napravio još 4 prekršaja. Još je sa par prostitutki sredio i suce koji su u zadnjih nekoliko sekundi svirali nekoliko prekršaja i domaći su pobjedili. Veselo. Veselo i poučno.
VIDOVITI MILAN POZNAT U “CELOME SVIJETU”
Iako iz dna duše mrzim tv-emisije sa predviđanjima, čaranjima i vradžbinama, a ljude koji vjeruju da će im netko pomoći putem telefona smatram budalama, ipak volim gledati vidovitog Milana. Zašto? Zato što je zabavan i ne pokušava skrivati da je sve to sprdačina. I svi moji prijatelji ga vole. “Znamo da to nema veze sa vezom ali se možemo od srca nasmijati”, kažu. Ove subote nije bilo dobro iz nekoliko razloga. Prvo, kako je moguće na jednoj ozbiljnoj televiziji imati takve smetnje na vezama, krčanje i pucketanje, pa i sam je Milan koji se obukao poput faraona i stavio velike crvene rukavice zbog kojih nije mogao vladati kartama, bio indisponiran. Ono što je pak bilo najgore su Milanovi pokušaji da govori hrvatskom verzijom ijekavice, pa smo imali prilike slušati npr. o tisučama i hiljadama, ali ipak je vrhunac bila fraza o “celome svijetu”. Od Milana smo navikli i na bolje.
NASTAVAK RATA “DRUGIM SREDSTVIMA”
U emisiji “More”, ove smo nedjelje mogli gledati prilog o jednom našem čovjeku koji je otišao u Crnu Goru i tamo od bivše ratne mornarice, ili kako se već sada zove, kupio staru podrtinu koju će preurediti za lov na ribu. Sve bi bilo dobro da je ostalo samo na tom podatku, ali, valjda zbog toga što bi neki mogli posmisliti da je indikativno trgovati sa bivšim ratnim suparnicima, počinje prenemaganje. Prvo se vadi neka prastara uniforma JRM-a koju su našli u kabini (“nisam je nikada obukao” -ponosno će on; “ne bi ni ja” – veli hrabra voditeljica; -“zašto je onda čuvaš”-dodajem ja na sve to), pa se pokazuje dimnjak koji je “odmah preobojan u crven bijeli plavi”, a na kraju se spominju i topovi koje je tamošnja vojska demontirala prije prodaje (vjerojatno nisu bili uračunati u cijenu), a u čemu im je pomagao i kupac. Sve bi to imalo smisla da je novi vlasnik sa još par komandosa pod okriljem noći zauzeo taj brod, sredio stražare, minirao cijelu luku i ostatak ratnih brodova, te uz zaglušujuću buku detonacija otplovio prema slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj koja se nalazila tamo negdje na horizontu, na kojem su se upravo sjajile prve sunčeve zrake. E, ali nije tako bilo, ne zato što sunce ne može svitati na sjeverozapadu, već zato što je jednostavnije bilo Crnogorcima dati novac. Pa što onda? Važno je da je dimnjak odmah prefarban.
NEVERENDING STORY -NOGOMETNE TLAPNJE
Eto, svako malo kažem da više neću o tome, a oni me opet iznerviraju. Ovaj put je utakmica između Hajduka i Osijeka, i mi slušamo zanimljivu priču o tome kako jadni Osijek, eto, ima nekakvu ekipu i stadion, ali nesretnici nemaju novaca i svake godine moraju prodati onih par igrača koji nešto vrijede da bi tako prehranili ostale, pa je kriza, pa ovo, pa ono, ali nikako da kaže ono najvažnije – da je sve te igrače pokupovao Dinamo koji ima veći priliv državnog novca nego američko ministarstvo odbrane, a veći protok deviza nego cijela Europska unija i da je sve to farsa o kojoj mi slušamo već godinama, da svi ostali klubovi samo služe da budu pratnja jednom i jedinom, da je sve to počelo još početkom devedesetih tuđmanovom zaluđenošću nogometom, da se svi se prave ludi jer ipak izvlače neku korist od svega toga, a da je najmučnije sav taj cirkus svakodnevno gledati na televiziji, iako rezultati njihovih utakmica ionako zanimaju samo one nesretnike koje vise po kladionicama, i da bi u konačnici bilo najbolje sve to rastjerati. Hm. Kolika rečenica. A nije da nema smisla.