Uigrani tim nastupa nakon utakmice

Čistačice odgovorno i kvalitetno rade svoj posao, a tome u prilog govori i podatak da su parketi dvorana, bez obzira na manifestacije večer prije, svako jutro u osam sati ulašteni i spremni dočekati sportaše – kaže Josip Miočić, voditelj dvorana
Nakon velikih, najčešće sportskih priredbi, na teren dvorane Krešimira Ćosića redovito izlazi još jedna uigrana ekipa. Razlikujući se od družina koje kruh zarađuju pospremanjem lopte u koš, one rijetko kad griješe, njihov rad nije toliko podložan kritici, njih nitko ne traži autogram dok šeću gradom; a opet, s druge strane, i bez njih se ne može, i one pospremaju u koš, a kada završe s poslom, uvijek će se naći barem netko tko će pljunuti na njihov trud.
Naoružane metlom i sredstvima za čišćenje, za sjaj Krešine i četiri pomoćne dvorane, odnosno bazena, od nove godine brine se „odred za čistoću” ŠC Višnjik. Jutro nakon „el classica” Zadra i Cibone prava je prilika za posjetiti deveteročlanu ekipu čija izvedba rijetko kada završi u produžecima, a njihov „strateg”, voditelj dvorana Josip Miočić, samo biranim riječima govori o svojim „izabranicama”.
„Strateg” iz gornjih redaka upoznaje nas sa svakodnevnim aktivnostima čistačica.
– Trenutačno zapošljavamo devet djelatnica koje obavljaju poslove čišćenja centra. Pet žena radi na bazenu, dok su četiri zadužene za održavanje glavne i pomoćnih dvorana. One odgovorno i kvalitetno rade svoj posao, a tome u prilog govori i podatak da su parketi dvorana, bez obzira na manifestacije večer prije, svako jutro u osam sati ulašteni i spremni dočekati sportaše – zadovoljno će Miočić.
Prva smjena čistačicama počinje u već u šest sati ujutro, a dva su im sata, uvjerili smo se sami, dovoljna da osposobe svih pet parketa, odnosno izbrišu podsjetnici na događanja od večer prije. Izložba dinosaura ili derbi utakmica – njima je svejedno. Nakon primarnog glanca, naše se junakinje bacaju na čišćenje tribina. Više od 5.000 kvadrata tribina čini nam se ogroman zalogaj, no ne i njima.
– Uvijek si međusobno pomažemo tako da nam nije teško. Zadrani su jako korektni kada je u pitanju dvorana, nikada ne nalazimo ništa osim uobičajenog sitnog otpada. Prazne kartonske čaše, kikiriki ili kokice nisu nešto s čim se ne može izaći na kraj – upoznaje nas susretljiva čistačica, koja kao i njena kolegica samo moli da joj ne navodimo puno ime. Nije ona javna osoba, kaže.
Za jedan „đir” po tribinama čistačice na najširem dijelu kružnog amfiteatra prevale 400-tinjak metara. Iako se on sužava prema podu dvorane, treba tako još 24 puta. Cijeli se taj put odnosi samo na metenje glavne dvorane, tek kasnije uslijedit će ribanje i završno „šminkanje”, odnosno novi krugovi.
– Jeste se umorili? – pitamo 50-godišnjakinju.
– Hvala Bogu osjećam se dobro i još uvijek mogu raditi. Ide to nama brzo – nakon „probijanja leda”, sugovornica nam otkriva kako su čistačice na Višnjiku zadovoljne uvjetima rada te da je i dosad imala dobre poslodavce.
– Nije sramota raditi, sramota je ne boriti se, posebno u ovakvim teškim vremenima – osvrnuvši se na „one koji njen posao gledaju s visoka”, pozdravlja nas i opet se prihvaća svog alata.