Labudovi se udomaćili u Labudovom jazu

Ova dva prekrasna para labudova su prije mjesec dana nekoliko dana bili tu u uvali. Nakon toga ih nije bilo dva dana. Kao da su “u more propali”, ali su se vratili. Prijaju im brojne vrulje. Izgleda da su u ovoj pitomoj uvali odlučili ostati zauvijek, kaže Dalibor Pavić Dabo

U srijedu će biti točno mjesec dana od kad su dva para labudova sletjela u Sukošan. Labudovi su još tu. Udomaćili su se i to ne bilo gdje, već u jednoj od uvala Zlatne luke znakovito zvanoj Labudov jaz.
– Labudov jaz je pun vrulja koje ovdje izviru od pamtivijeka pa je tu more bočato. Labudovi su jednostavno svoji na svome – i po imenu jaza i po moru, odnosno vodi, govori Dalibor Pavić Dabo, jedan od susjeda koji hrani ove najljepše vodene ptice.
 Labuđi pjev
Labudovi su ovdje obitavali i protekle zime, ali su ostali tek dva-tri dana. “Lanjski” labudovi za razliku od ovogodišnjih su bili prstenovani.
– Ova dva prekrasna para labudova su prije mjesec dana nekoliko dana bili tu u uvali. Nakon toga ih nije bilo dva dana. Kao da su ‘u more propali’, ali su se vratili. Prijaju im brojne vrulje. Izgleda da su u ovoj pitomoj uvali odlučili ostati zauvijek. Hvala im, uljepšavaju nam ove zimske dane. Ma, posvojit ćemo ih, razdragano će Dabo.
Labudovi i labuđi pjev nadahnjuju ljudsku maštu, divljenje i pažnju. Dobili su i imena – Labud i Labudica, Blitvar i Blitvarica. Njihova ljepota i gracioznost nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
– Ako se odlučite baciti im nešto hrane, najbolje je da to bude kukuruz, može i usitnjeni, ili blitva, salata, zelje. Izbjegavajte kruh jer kod labudova izaziva probavne smetnje, govori baka Senka Grginović s najlon vrećicom punom “zelenjave”.
Svako zrno kukuruza, list blitve ili zelja dobrodošlo je za labudove kljunove. Ponekad iziđu na obalu i ‘druže’ se s ljudima, vjerovali ili ne, jedu im iz ruke.
 Pitome ptice
– Lako uspostavljaju kontakt s ljudima, pitomi su i labudovi i ljudi. Labudovi prilaze onima koji ih hrane, ne plaše se fotobljeskalica. Nekako je baš sve poput najljepše bajke, čudnovato i neobično lijepo, govori Marinko Peljušić koji ne živi kod stoljetnog Labudovog jaza nazvanog po labudu već na obližnjem Ždralovcu nazvanom po ždralu.
Iako poneki sat odlete na sukošanski Ruševac u Miškov jaz ili ispred motela Joso i kod Križa, gdje također ima mnogo vrulja, poput bijelih pahulja labudovi se vraćaju “doma”. Zabijele stari Labudov jaz i uljepšavaju sukošansku zimsku idilu bez snijega.
– Sukošan je i oduvijek bio omiljena labuđa i općenito ptičja ‘destinacija’ o čemu svjedoče brojni obiteljski ili pojedinačni nadimci: Labud, Tica, Golub, Gutak, Lastavica, Sipa, Miš, Zec, Mede, Zmija, Kenja, Pule, Gudlić, Mačak, Žaba, Škakavac, Komarac i drugi, nabrajaju.
O labudovima su već ispričane brojne priče, a djeca su tu gotovo po cijele dane. Tako mnogi Sukošanci, žitelji okolnih naselja, prolaznici i turisti dolaze znatiželjno gledati, fotografirati ili nahraniti ove bijele ljepotane.