Smrdljivci

Ne volim dvorce, valjda zbog hladnog dojma i svih onih bajki iz djetinjstva koje su govorile da u njima žive neki jako zločesti ljudi, vještice i slično. Nikad mi nije baš bilo jasno zašto se, recimo, Pepeljuga i princ nisu preselili negdje u civilizaciju nego ostali živjeti “sretno zauvijek” na nekoj klisuri na osami, u građevini koja svojim šiljcima bode nebo. Uglavno, nisam se veselila ni kad smo se, ima od toga nekih sedam godina, iz divnog Pariza odlučili na jedan dan “preseliti” u Versailles.
Bilo je ružno vrijeme, u parku koji okružuje dvorac zemlja je bila gnjecava i puhao je neki vjetar koji bi, sudeći po dojmu na ljude, mogla usporediti sa jugom ili tramuntanom. Uglavnom, ušli smo unutra i od prvog dojma se dosad nisam oporavila. Zaplahnuo nas je miris, odnosno smrad tufine i amonijaka. Prolazila sam kroz dvorane tražeći otvoren prozor, pomičući glavi lijevo-desno ne bi li se riješila ogavnog smrada. Znala sam za navike kupanja u mlijeku na francuskim dvorovima i za ne baš higijenske uvjete življenja, ali nisam znala da u tom prokletom dvorcu nema nijedne kupaonice ni vecea! Malu nuždu su obavljali – iza zavjesa!
Sjetila sam se tog grozomornog iskustva i odmah se namrštila kad sam nekidan pročitala u novinama da su Hrvati po pranju među posljednjima na Starom kontinentu. Pomislila sam – pa nije valjda!
Sjetila sam se nekih srpanjskih vožnji gradskim autobusom, nekih čekanja u redu u Pošti i nekih vožnji liftom bez udisanja, ali ipak se ovome nisam nadala.
Dok nisam pročitala tekst do kraja, malo sam bila i tužna. No, brzo mi se sve razbistrilo. U tom tekstu piše kako da u Hrvatskoj za toaletne proizvode, dakle elementarnu higijenu koja uključuje kupanje, pranje kose i zuba, ljudi prosječno godišnje troše oko 15 eura, odnosno 109 kuna, što je manje od deset kuna mjesečno.
Tu, dakle, nisu uključeni ni dezodoransi, kreme, ulja ni ikakva kozmetika. Budući je to prosjek znači da su u “proračun” uključena i djeca svih dobi. Petnaest eura nije malo ako znamo da su u njih uključeni sapun, šampon i četkica za zube. Pa budimo realni! Sto i devet kuna je sasvim dovoljno da godišnje budemo čisti, prema mjerama osnovne higijene. Dajte mi te novce i ja ću vam kupiti dovoljno sapuna, šampona i četkica za zube za cijelu godinu!
Zar nije pozitivnije da ne trošimo previše na kemijske spojeve sapuna i šampona koje poslije bez milosti voda odnese u odvodne cijevi i kasnije u more, nego da bjesomučno zagađujemo okolinu?
Ispadamo šporki i smrdljivi, a u biti nismo ni jedno ni drugo. Pretjerivanje, kažu mudri, ni u čemu nije dobro, a pogotovo, rekla bih ja, u doba recesije. Možda se oni koji su navalili sa “smrdljivim” statistikama nisu sjetili da imamo nadaleko najčišće more, i da su možda ta statistika i čisto more u konačnici povezani.