Čudesan veliki svijet u malom prostoru saljske knjižnice

Nemoguće je ne zamijetiti jedan stolac s plavom tkaninom koji stoji uz vrata saljske Hrvatske knjižnice i čitaonice. Predmnijevam da taj stolac služi Ani Mihiću, voditelju te saljske ustanove, kad ga navika potjera ‘zafumati’ u neka doba dana.
– Može sjesti tko želi – lakonski će Ante.
Hrvatska knjižnica i čitaonica u Salima (utemeljena 1905.) nukleus je društvenoga življenja. Nema dana da se u njoj nešto ne događa. Kad smo nekidan bili, taman za razgovora s voditeljem Antom, navratio u knjižnicu čovjek (s probušenim uhom i nekakvom ‘brukvom’ provučenom kroz rupice!) držeći u jednoj ruci torbu, u drugoj ručicu jedne djevojčice.
Gips dobar za libre
– Domagoj Raljević, najpoznatiji saljski nogometaš. I veliki navijač Manchestera Uniteda, molim! – govori Ante.
Dok Roza, njegova kći, vršlja po knjižnici, Domagoj razgovara s Antom.
– Je li dobra bila? – pita ga Ante.
– Je, sve sam pročitao. A imaš li još takvih?
Shvatio sam da govore o nekoj knjizi. Ante dalje pita Domagoja:
– A zašto ti je ruka u gipsu?
– Ozlijedila me pila…
– Živila pila! Sad ne tribaš raditi, moreš čitati libri – doskočio je Ante u svom stilu.
Dalje Ante informira, jer on je skladište saljskih informacija, da je narečeni Domagoj…
– Sin Ivića Raljevića, solista u zboru Sv. Marije. Koji glas? Pa tenor, tenor je Ivić, tenor s posebnim timbrom.
Nemoguće je da je u Salima samo jedan tenor…
– Ma kakvi! Imamo svoja Tri tenora. Činu ih Ivo Raljević jedan, Ivo Raljević dva i Frane Grbin. Pivali su to oni po zagrebima, dubrovnicima…
24 ure kulture
Proljeće je i u Sali nahrupilo sa svim svojim atributima i nekako je logično da Ante priprema obiman program za sljedeće mjesece.
– Program će se zvati 24 ure kulture. Pitali smo Branku Kamenski s HTV-a je li smijemo dati takvo ime, jer ona ima emisiju takvoga imena, pa je rekla da nema problema. I valjda će i ona doći.
O programu naširoko Ante još ne zbori.
– Kad bude vrime. Bit će svega…
Možda i projekcija Kamika i čovika, čovika i kamika…
– E, tomu filmu ima deset godina. Glumci, snimatelji, montažeri… svi su bili učenici OŠ Petra Lorinija i prikazali smo ga na Lidranu.
Vadim iz džepa CD sa spomenutim filmom. Obećao sam ga donijeti Anti jer se njegov primjerak negdje zagubio.
– Ajme, vidiš ti…
U impresumu je kao pomoćnik snimatelja naveden Bepo Filipi.
– Je, je, to je naš Bepo, uspješni boksač – smije se Ante.
Imaju i pianino
Interijer saljske knjižnice i čitaonice osebujan je, razbarušen. Na stropu faksimili brojnih svjetskih faca, a stol za kojim Ante prima stranke veličine je stola iz – dječjeg vrtića. I istolac takve veličine Anti posluži kad nešto črčka po papirima ili poželi telefonirati.
– Aleksa Crnjaković, čuvena novinarka nekad čuvenoga Vjesnika i s njom u društvu Dunja Maras, supruga Mate Marasa. Evo i njih. A tu su i Andrea, naša medicinska sestra s Tonijem Popovićem, svojim mužem – govori Ante jučer u telefon kad sam ga nazvao za neke informacije.
U knjižnici i čitaonici je i jedan pianino…
– Kad je njega i kad je nas volja, zasvira Gabrijel Raljević. A sad (jučer govori, pr. a.) slušamo Devetu Beethovenovu i još malo pa će kraj. Je li lipo…
Svijet dolazi u knjižnicu i čitaonicu kako komu odgovara.
– Tako je onaj put došla i Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica RH.
Je li se učlanila?
– Nego! Platila je mjesečnu članarinu…
Koliko?
– Po cjeniku, 10 kuna.
Njezin prethodnik Ivo Josipović također je bio član.
– I njega smo učlanili. Javio se i znanstvenik Ivan Đikić, on je isto naš član.
U Hrvatskoj knjižnici i čitaonici u Salima nikad nije dosadno. Ako nekoga baš u tom trenutku ne zanimaju ni novine, ni knjiga, ni časopisi, ni neki film, ni glazba… uvijek će naći sugovornika za ćakulu. Tema ima koliko voliš, od malomišćanskih do bjelosvetskih. I sama po sebi, ova je saljska ustanova čudesan veliki svijet u malom prostoru. Čovjekove, naime, misli i njegovu slobodu ne mogu zarobiti nikakvi zidovi…