Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Krijes, krik i bijes

03.05.2012. 22:00


Još se nije ni slegnuo pepeo prvosvibanjskog krijesa kojega su zapalili Dalmatinci kao plamen nade dok se sve u gospodarstvu gasi, a interventna policija se iskrcala u Pučišća na Braču izazvavši krik ogorčenih radnika Jadrankamena te uobičajeno obijesnu izjavu ministra gospodarstva i prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića – da je sve po zakonu.
A gdje su bili zakon i policija kada je Jadrankamen počeo pucati? Zar je moguće, kako reče Čačić, da sami radnici rade protiv svoje budućnosti? I koja je to njihova budućnost u zemlji posrnule ekonomije u kojoj se bezglavo traga za izlaskom iz krize i s optimizmom bez pokrića najavljuju bolji dani?
Sudskom se odlukom stečajnom upravitelju morao osigurati ulazak u tvrtku, a tko je radnicima morao osigurati pravo na rad?
Poslije bijedne i ponižavajuće tuče za porciju graha, uslijedila je porcija straha.
Policija je na Braču privodila radnike, koji su uvjereni da se strogoća morala trenirati na drugim, a ne na njihovim leđima.
Socijaldemokratska vlast s karanfilima na reverima morala bi se crvenjeti od stida jer se radništvo koje je od nje očekivalo puno, sada osjeća izdano. Plima iz Jadrankamena mogla bi se preliti i u druge tvrtke, a onda neće pomoći Milanovićeve odmjerene riječi koje često zvuče nezainteresirano, niti Linićeve rječite brojke kako će oporavak gospodarstva ipak doći, a kamoli Čačićevi savjeti koji dolaze baš kao sol na ranu.
Ostat će zapamćen obijesni savjet prvog potpredsjednika Vlade kako bi građani mogli uštedjeti na telefoniranju pa tako platiti poskupljenje struje.
Halo, Čačiću, zar si u svojoj aroganciji i umišljenosti potpuno izgubio dodir sa stvarnošću? Oni koji ne mogu plaćati skuplju struju, možda su se odavno odrekli mobitela, ali bi te rado nazvali i nadugo pričali kako su potrošili sve strpljenje!
Umjesto da barem verbalno i politički mudro pokuša razumjeti tešku situaciju radnika i biranim riječima pokuša izložiti plan spasa, vlast se ponaša elitistički pravdajući se nepravdama učinjenim prije nje. Razumljiv je stoga uspon Lesarovih laburista i pad popularnosti neobuzdanog i netaktičnog Čačića, koji bi ukoliko baš ništa ubrzo ne pokrene, mogao smijeniti sam sebe.
Kada bi se radnici barem mogli osloniti na svoje sindikalne vođe možda bi se krik prigušio, no najnovija istraživanja pokazuju da ne vjeruju previše ni njima. U međuoptuživanju sindikalista i ministra gospodarstva, odnosno Vlade, sav teret pada upravo na radnike pa se lako objašnjava činjenica da ih aktualni sindikalci ne mogu ni okupiti na prosvjedima. Štoviše, više ih je na prvosvibanjskom druženju okupio Čačić?!
Mnogi kažu da se radi o gladi i objašnjavaju da su radnike pritisnuli toliki jadi da im je svejedno tko porcije dijeli, ako su se najeli.
Sindikalci i političari počeli su se stavljati u isti koš iako radničke perjanice ne propuštaju priliku da s naknadnom pameti dijele neuvjerljive lekcije vlasti.
Tko je bez grijeha da baci kamen na Jadrankamen?
I sva se ta radnička tuga nedugo nakon Praznika rada zbila, a kakva je to grabež bila – crvenih karanfila…