Kad si s mora, jedriti se mora

LIJEPA EMISIJA O ŽMANSKIM RIBARIMA
Moram priznati da me HRT često ugodno iznenadi repriziranjem zanimljivih materijala iz svoga arhiva. Ovaj smo put mogli vidjeti emisiju o žmanskim ribarima, tj. o ljudima koji love ribu. Ovi koje su nam prikazali, osim što love ribu, i zanimljivo divane pa smo tako mogli naučiti štošta o njihovom otoku i životu na njemu. Taj mi je otok drag jer je jedan moj prastric prije stotinjak godina bio svećenik u Salima (don Augustin Padelin – zanimljiv podatak), a i svirao sam s dragim ljudima iz Zaglava, a tamo mi je i prijatelj čuveni Ante Mihić i da sada ne nabrajamo svašta. Gdje sam ono stao? Ah, da… Život na otoku.
Jedan mladić (s obzirom da je emisija iz 2003. godine, taj danas više i nije tako mlad) govori nam o njihovom ribarenju i po prvi put čujemo da se netko raduje što život na otoku zamire jer tako ovima koji ostaju ostane bolji ulov ribe (a vjerojatno i turista). Jedan drugi pak priča o tome kako je lijepo zimi loviti, a ljeti i s turistima se zabaviti malo i u restoranima im prodavati ribu koju su lovili zimi (ledenica???). Onda jedan priča o raznim vrstama ribarenja, a svaka nova tehnika je popraćena znakovitom izrekom – “a kada smo izvukli mrižu, imali smo što viditi…” Sve u svemu, super stvar, a s obzirom da naš zadarski arhipelag obiluje takvim pričama, slobodno bi se svaki vikend u drugom mjestu mogla snimati jedna ovako zanimljiva emisija, kakve je uostalom nekada snimao naš popularni i simpatični Toto po zadarskom zaleđu, iako se te dvije stvari (zaleđe i otoci) teško mogu usporediti. Evo, opet sam svašta nadrobio…
IZGUBLJENI SURFER
Na jednoj od televizija mogli smo vidjeti potresnu vijest o čovjeku koji je išao surfati (ne po Internetu!) otisnuo se od obale i našli su ga nakon tridesetak sati iscrpljenog i promrzlog. To je bilo negdje na sjeveru u Škotskoj i nije me se baš dojmila ta vijest, mislim ne u smislu da je treba staviti na televiziju. Ima toga kod nas koliko hoćeš. Na svakojake se načine naši domaći i stranci otiskaju na pučinu pa ih poslije traže službe spašavanja, a to se onda plaća iz naših džepova, ako se uopće i plati nešto tim raznim gorskim službama koji ljudima spašavaju lude glave, a malo tko to uistinu cijeni.
Sjetio sam se odmah onih davnih dana kada sam ja krenuo surfati. Doduše, ne na onoj dasci za valove već na onoj s jedrom, ali… daska je daska. Bili mi u Sukošanu, u Maloj Makarskoj preciznije, i palo meni na pamet da ja jedrim na dasci. Prvo sam sat-dva potezao konopcem ono mokro jedro koje nikako nije htjelo izaći iz mora, a kada sam konačno uspio se pokrenuti, krenuo sam nošen povjetarcem prema Krmčini iz koje se nisam naravno znao vratiti pa je kum Zlatko išao autom po mene. Onda sam probao ponovno i opet sam završio u Krmčini i opet je kum išao po mene, ali ovaj put psujući. Treći put nije morao ići, jer sam se vezao konopcem za obalu i tako vježbao jedrenje, bez da me more sinje odnese. To je bilo prije puno godina i nikada nisam naučio jedriti, na sramotu svoje obitelji gdje svi to znaju.
A zašto sam Vam ovo sve ispričao? Zato što se ovih dana selim, nemam ni struje, a kamoli tv-priključka, televiziju nisam baš ni pogledao, a kolumna se mora napisati.
LEGENDE U KRIVIM ULOGAMA
Baš sam ovaj vikend pogledao još jednom kultni film “Kužiš stari moj”. To je vrlo star film (mislim 1971.) i u njemu je sve dobro prikazano, samo jedna stvar nikako nije u redu. Glavni glumac, veliki Ivica Vidović, baš i nije za ulogu zagrebačkog probisvjeta, ali kada se pogleda uloga Relje Bašića zbilja se može reći da neki glumci nisu za neke uloge. Bašić je fantastičan glumac i maknemo li ga od uloge Fulira, uvijek ga pamtimo kao glumca – intelektualca. Berkovićev “Rondo” možda nije popularan kao “Tko pjeva zlo ne misli”, ali u njemu Bašić upravo briljira (i dobiva Zlatnu Arenu, mislim) i pokazuje u čemu je najbolji. U “Kužiš stari moj” glumi nekog propalicu koji u raspadnutom džipu prevozi kupus, kreće se u sumnjivom društvu i jutra dočekuje u vlastitoj bljuvotini ležeći na podu smdrljive birtije. Da zaključim, kao i po pitanju Ivice Vidovića – to jednostavno ne ide!