S vrha Sv. Vida puca pogled koji liječi

Otok Pag na prvi je pogled poput mjesečeva krajolika, golog kamenjara, bijelog krša tek malo prošaranog pokojim zelenim grmom. Pag se smatra najogoljenijim hrvatskim otokom s obzirom da je čak 86 posto njegove površine bez biljnog pokrova. Ipak, otok Pag uopće nije škrt, kao što bi se moglo zaključiti po tim podacima. U toj “kamenoj pustinji” Pag ima nekoliko oaza vrlo bogate bioraznolikosti. Te oaze su zakonom zaštićena područja prirode.
Zelenilo mjesečeva krajolika
Tako je na “ogoljenom” Pagu između rtova Dubrava i Hanzine smještena jedina listopadna šuma na otoku, šuma hrasta medunca. U kategoriji posebnog rezervata šumske vegetacije ova je šuma zaštićena još 1988. godine.
Na tom dijelu Paga u pješčanim uvalicama stjenovitim rtovima i sikama posebno se odražava geomorfološka zanimljivost, koja inače krasi cijeli otok, a u svoj svojoj punini ipak se najbolje vidi – na Sv. Vidu.
Iz hrastove šume se diže brdski lanac sa svojim najvećim vrhom Sv. Vid od 349 metara. Pag je otok malih visinskih razlika i pripada jednom vegetacijskom pojasu pa je velika vrijednost brda Sv. Vid sa šumom u podnožju. To je značajni krajobraz, područje razvijene bioraznolikosti i zaštićenih biljnih vrsta.
Upravo zato je ovo područje pod budnim okom Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije. Djelatnice ustanove, Morana Babajko i Filipa Milin, željele su nam pokazati zašto ovaj dio Paga treba zaštiti, ali i bolje turistički valorizirati.
Iz smjera Dubrave penjanje na “malo” brdo od “samo” 349 metara itekako je zahtjevno. Razigrane serpentine, kukovi i grede stvorene u vapnencu pružaju interesantan pogled pri penjanju, ali zahtjevaju i oprez te kakvu-takvu fizičku spremu.
Markacije strmim putem do vrha usmjeravaju put, a na svakoj se valja malo osvrnuti oko sebe jer pogled je svaki put drugačiji i sve ljepši – Velebitski kanal, Paški zaljev, šuma Dubrava-Hanzine i pješčane uvale u podnožju, paške solane i brdašca u daljini…
Uz puno tekućine i pomalo na izmaku snaga dolazimo na vrh. Iako 349 metara zvuči malo, za neplaninare svaki osvojeni vrh je visok.
Na vrhu je mala crkva sv. Vida, zaštićeno kulturno dobro, zatim triangulacijska oznaka te kutija sa upisnom knjigom.
S obzirom na sve popularniji aktivni odmor u tu knjigu bi se moglo upisivati sve više ljudi. Iako nije bio vikend, kad se ljudi obično “aktivno odmaraju”, mi smo na vrhu susreli nekoliko zaljubljenika u prirodu.
Supružnici Gordana i Gerhard Prummer iz Austrije već su uživali na Sv. Vidu i popeli su se ponovno.
– Ovdje je predivno. Mi dolazimo u Hrvatsku tražiti mir i na ovakvim mjestima to i dobijemo. Penjali smo se i po Velebitu, na Malu i Veliku Paklenicu, divno je i na Putevima Winnetoua. Mislim da Hrvatskoj nisu potrebni hotelski lanci, brojni apartmani, toga ima svugdje. Treba sačuvati ovu prirodu i čisto more i turisti će dolaziti zbog toga, kaže Gordana, kojoj je otac iz Sarajeva, majka iz Rijeke, a živi u Austriji preko 40 godina.
Bioraznolikost sačuvana ispašom
Na Sv. Vid se može doći iz Dubrave, Kolana i iz Šimuna, ovisno o tome koliko se želite umoriti. Kako smo se popeli iz smjera Dubrave, spuštali smo se prema Kolanu. Tamo pogled puca prema sjevernom i sjeverozapadnom dijelu zadarskog akvatorija, prema Silbi, Olibu i Premudi, a vidi se i dio Kvarnera, Lošinj i Rab te Kolanjska dolina. Spuštanje u tom smjeru je, u odnosu na ono penjanje, lagana šetnjica. Prolazimo kraj lokve sa žabama gatalinkama, zelenim krastačama i barskim kornjačama, zatim kraj endemičnih vrsta, poput istarskog zvončića, a putem miriše kadulja. Dolazimo do drvenih vrata između dva suhozida koja sprječavaju kretanje ovaca s jedne strane na drugu. Upravo zbog ispaše ovaca, ovdje su opstale endemične vrste biljaka i životinja. One u Europi izumiru baš zbog nestanka staništa koja se održavaju stočarenjem.
Iako su nalazi malobrojni, na sjevernim padinama Sv. Vida viđena je i neotrovna zmija bjelica. Srećom, zmiju nismo vidjeli, ali sve što jesmo, bilo je vrijedno umora. Kažu da se za dobre stvari čovjek treba potruditi, a ono oko čega se trudi, više i cijeni. Možda je upravo zato čovjek prirodi često neprijatelj – ne cijeni njene blagodati jer ih je dobio na pladnju. A u tom odnosu, priroda je bolji prijatelj – čovjeku je uvijek na raspolaganju i pruža mu sve svoje draži i ljepote.
Evo i u ovom slučaju, uz svježi šumski i planinski zrak, mirise ljekovitih trava i mora, zdravi umor i dobro raspoloženje, kako bi to zasigurno i želio sv. Vid, zaštitnik ljudskog vida, priroda na Sv. Vidu pruža i pogled koji liječi.

 ŠUMA DUBRAVA-HANZINE JAČA OD PAŠKE BURE

Šuma Dubrava-Hanzine je posljednji ostatak šumske zajednice hrasta medunca i jedina listopadna šuma na otoku Pagu. Zakonom je zaštićena kao posebni rezervat šumske vegetacije još 1988. godine. Nalazi se u blizini grada Paga na površini od 3,5 kilometara četvornih. Omeđena je sa jedne strane morem i šljunčanim plažama, a s druge strane značajnim krajobrazom brdskog lanca Sv. Vid. Ova šuma je posebna i zbog toga što je stvorila imunitet na otočnu klimu s jakom burom i posolicom.
Plod hrasta medunca još je jedan primjer isprepletenosti svih vrsta u sustavu, takozvanog “kruga života”.
– Šuma hrasta medunca puna je šiški ili babuški koje hrast stvara da bi se zaštitio od ose šiškarice. Taj mali kukac izliježe jajašca u hrast, a hrast da se obrani oko jajašca napravi šišku. Kad jajašce sazrije u osu, ona izađe iz šiške kroz malu rupicu. Tako dok se hrast brani, zapravo pomaže osi šiškarici da se razmnožava, pojašnjava biologinja Morana Babajko, stručna voditeljica u Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije.
Između ostalog, ovu šumu se nastoji sačuvati od devastacije zabranom gradnje koja je potvrđena i prostornim planom Grada Paga iz 2007. godine, a od bure i posolice šuma se brani sama. Stvorila je šumski genetski materijal, kakav prije nije bio viđen, i izborila se za svoj opstanak iz, kako kaže Babajko, čistog evolucijskog razloga – jači preživljavaju.

 SV. VID ILI SVENTOVID

Sveti Vid je bio progonjeni kršćanin, čije se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko 305. godine. Kada je oko 600. godine o njegovu životu i mučeništvu sastavljena prva legenda i njemu u čast sagrađena prva crkva u Rimu, počeo se širiti njegov kult.
Kult sv. Vida, to jest poganski kult Sventovida se, najvjerojatnije zbog sličnosti u imenu počeo širiti i po slavenskim zemljama. U južnoslavenskim zemljama gdje njegovo ime glasi baš Vid, on je proglašen zaštitnikom očiju i ljudskog vida. Upravo zato su crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid “sve vidi”.

 PAG PLANIRA OBNOVITI CRKVICU

Prema broju ljudi koji iz cijelog svijeta posjećuju Nacionalni park Paklenicu, Park prirode Velebit te još brojne hrvatske uzvisine, interes ljudi za planinarski turizam raste. Osim toga, zbog ostataka crkve sv. Vida, ljepote krajolika i općenito toga što je ovo brdo najviše na otoku Pagu, postavlja se pitanje kako bi što više ljudi moglo uživati na Sv. Vidu.
– Crkvica sv. Vida zaštićeni je kulturni spomenik, a brdo je zaštićeno područje prirode. Planinarski putevi su ucrtani, a svakako nam je želja da se cijeli taj krajolik bolje valorizira, čak i izvan turističke sezone. Pag je pun povijesnih znamenitosti i pokušavamo to objediniti u jednu lijepu priču, kaže Željko Holubec, referent za prostorno uređenje u Gradu Pagu.
Kako nastavlja, puno se toga u Pagu obnovilo i doći će na red i mala crkva sv. Vida na najvišoj točki u Pagu. No to ide prilično sporo, između ostalog, zbog nedostatka novca.
– Od Konzervatorskog odjela u Zadru tražili smo konzervatorske uvjete i očekujemo idejni projekt obnove crkvice. Obnova i korištenje crkve sv. Vida je i u interesu i našem Župnom uredu. Upravo su u tijeku pokušaji da se vikend uoči blagdana Sv. Vida, koji se obilježava 15. lipnja, hodočasti na brdo i održi misa, kao što se to radilo u prošlosti, govori Holubec.
Ova crkvica je jedan je od najvažnijih spomenika srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu. Izgrađena je 1348., a prema predaji je tada Dumica, kći Dominika Sumorovića, za crkvu u oporuci ostavila kalež vrijedan 10 dukata vjerujući da će uskoro biti dovršena.
Crkva je jednobroda s polukružnom apsidom, djelomično je urušena, a na “vrhu” Paga sad čeka svoju obnovu.