DANIJEL SUBAŠIĆ Tužni smo, ali i ponosni što smo Hrvatskoj donijeli malo radosti

Nismo ni sumnjali da će se javiti, uostalom Danijel Subašić, zadarski nogometni internacionalac i vratar hrvatske nogometne reprezentacije to je uvijek činio. Na poruku odaslanu prije nekoliko dana uzvratio je jutros svojom: “U The Bara sam kod prijatelja Marijana Buljata, možemo se naći”. Tjedan dana je u Zadru liječio rane od ispadanja u osmini finala od Portugala. Znali smo da mu je iznimno teško, kao uostalom i ostalim hrvatskim reprezentativcima, pa shodno tome ni na kraj pameti nam nije bilo navaljivati s razgovorom za novine. A suze po završetku dvoboja s Ronaldom i društvom dovoljno su kazivale koliko je teško podnio taj poraz, ali, Suba je “čvrsta stina”, iako će i sam priznati da je još daleko od “izlječenja duše”.
– Tri dana po dolasku u Zadar gotovo da i nisam izlazio iz stana, bilo mi je preteško susresti se s ljudima, a da ni sam sebi nisam dao odgovore na neka pitanja – kazivao je iskreno vidno razočarani Subašić.
– Dojmovi s Europskog prvenstva su se slegli, ali tuga i dalje ostaje. I trebat će vremena da taj poraz od Portugala prebolimo. Žao nam je posebno što nas je izbacila reprezentacija koja praktički nikoga nije pobijedila, koja je igrala očajno, a dospjela je u polufinale. Ni na kraj pameti mi nije reći da to nije zasluženo, jer na kraju je rezultat glavno mjerilo uspjeha. Međutim, nitko me ne može uvjeriti da na mjestu Portugala nismo trebali biti mi, Hrvatska je trebala igrati najmanje polufinale EURA.

Možda je preosobno, ali moram vas pitati za one suze koje su se mogle vidjeti na vašem licu nakon poraza od Portugala?
– Te suze je teško objasniti. Po završetku utakmice s Portugalom stao sam ispred tribina na kojima su bili hrvatski navijači i kada sam vidio taj žar i podršku na njihovim licima, suze su same krenule. To je taj trenutak kada su emocije prejake i kada suze ne možeš zaustaviti. Teško je objasniti taj naboj kada igraš za svoju reprezentaciju, to se ne može mjeriti ni sa čim. Pitao sam Modrića i Rakitića je li to slično onom osjećaju kada osvajaš Ligu prvaka i obojica su mi rekla da to nije ni približno onim emocijama kada igraš za svoju domovinu, kada krene himna, a s tribina čuješ podršku kakvu samo možeš sanjati. I da dodam, one suze koje su se mogle vidjeti na malim ekranima nisu ništa prema onima iz svlačionice. Kada vidiš izbornika Čačića da plače, pa Srnu, Modrića i ostale jednostavno su svi redom plakali. Toliko smo željeli tu pobjedu i prolaz sve do kraja, da je tuga bila prevelika. Ali, i ponos koji osjećamo je ogroman kada znamo da smo hrvatskom narodu, koji ima toliko problema, donijeli barem malo veselja i osmijeha. Rezultatski nismo ništa napravili, igrali smo osminu finala, nećeš ti rezultata. Ali bez obzira na to kada vidiš ljude koji ti prilaze i kada vidiš koliko su ponosni na nas, onda i ti sam moraš biti ponosan. 
Cijeli intervju pročitajte sutra (utorak) u tiskanom izdanju Zadarskog lista.

Za sve Zadrane posebno emotivan trenutak na EP-u bio je kada je Subašić s hrvatskom zastavom na kojoj je pisalo Zadar i u majici s likom Hrvoja Ćustića proslavljao veliku pobjedu nad Španjolcima.
– To je bilo u Bordeauxu kada smo pobijedili Španjolce. Još jedan trenutak koji ću pamtiti cijeli život. Na utakmici je bio bivši igrač Zadra i moj prijatelj Šime Maruna koji je donio hrvatsku zastavu s natpisom Zadar. Dogovorili smo se da mi je dobaci nakon utakmice i tako se dogodilo. Vidio sam kasnije na portalima te fotografije i bio sam ponosan. A što se tiče majice s likom mog vječnog prijatelja Hrvoja Ćustića, već sam i prije rekao da ću je nositi ispod dresa dokle god budem igrao nogomet.