Talijani podizali bunkere koji su kasnije obranili Zadar

Zanimanje za talijanske fortifikacije na području Zadra postoji u meni još od djetinjstva. Naime, kao dječaci od nekih 12-13 godina pješice ili na biciklima odlazili bismo na nekadašnju streljanu na Žmirićima i tu se uvlačili u talijanske bunkere. Mašti nije bilo kraja i zamišljali smo kako hodnicima pod zemljom nema kraja. Nažalost, neki stanovnici Zadra i danas samouvjereno pričaju od kilometarskim hodnicima koji povezuju Puntamiku s Voštarnicom, Bokanjac s Gaženicom i sl. Međutim, to ni približno nije istina, jer niti svjetski poznata Maginot linija u Francuskoj nema tako duge podzemne hodnike. Kako je vrijeme prolazilo, u meni je stalno tinjala ideja kako bi bilo dobro registrirati i pronaći sve talijanske fortifikacije u Zadru i na taj ih način spasiti od zaborava. Nesporno je da se naš grad širi i da će se tim širenjem uništiti gotovo sve izgrađene fortifikacije, kaže povijesni istraživač Jurica Vučetić, koji se angažirao kako bi se barem neke od ovih fortifikacija spasile i prilagodile novim urbanističkim zahtjevima. Istraživanje je proveo 2010. i 2011. godine, kada je fotografiranjem i označavanjem na GoogleEarthu spasio preko 200 fortifikacija.
Nedavno su u javnosti prikazani dijelovi njegove knjige “Bombardiranje Zadra i okolice u Drugom svjetskom ratu”, a najnovija saznaj crpljena iz mnogih svjetskih povijesnih arhiva bacaju novo svjetlo na talijanske fortifikacije u Drugom svjetskom ratu. Vučetić naglašava kao je činjenica da moderni turisti traže izazov i da im klasična hrvatska, ali i da je zadarska ponuda – “sunce i more” sve manje zanimljiva i privlačna. Njemački turist koji godinama dolazi u isti apartman, kaže Vučetić, postaje sve više priča iz prošlosti. Međutim, malo je poznata činjenica da postoje turisti koji putuju svijetom kako bi fotografirali i istraživali vojne fortifikacije.
Priča o zadarskim fortifikacijama počinje 3. studenoga 1918. kada su naš grad okupirale talijanske postrojbe. Sramotnim Rapallskim sporazumom iz 1920. naš grad, otoci Lastovo, Palagruža, Cres i Lošinj prepušteni su Talijanima, a isto se dogodilo i s Rijekom 1924. godine. Tako je Zadar je postao malena talijanska enklava u srcu hrvatske Dalmacije površine svega 51 kvadratnog kilometra i 17.065 stanovnika.
Vojno-geografski položaj Zadra u razdoblju između dva svjetska rata nije bio nimalo zadovoljavajući za Italiju. Naime, za razliku od svih ostalih većih dalmatinskih gradova uz obalu koji su “stisnuti” između planine i mora, iza Zadra se nalazi velika, gotovo potpuno ravna ploča koja je savršena za izvođenje napadačkih vojnih operacija na grad. Znajući da se ograničeni i stiješnjeni prostor zadarske enklave, koja nije imala gotovo nikakvu stratešku dubinu, neće moći efikasno braniti u slučaju napada jugoslavenske vojske, talijanski vojni stratezi su u početku predlagali da se na cijelo granično područje stave gusti redovi bodljikave žice uz izgradnju određenog broja izviđačko-obrambenih i utvrđenih karaula, te da se na bilo kakav znak neprijateljstava evakuira stanovništvo i da grad brane malobrojne pogranične snage.
– Međutim, tada se umiješala politika talijanskih fašista predvođenih Benitom Mussolinijem, koja je Zadar gledala kroz prizmu fašističke propagande i kao odskočnu dasku za neka buduća osvajanja hrvatskog teritorija. Talijanski vojni vrh odmah je donio odluku da se enklava mora što snažnije utvrditi i što duže opirati eventualnom napadu jugoslavenske vojske, dok ne dođe pomoć iz ostatka Italije.
– Prema talijanskim vojnim planovima, zadarski mostobran je trebalo dobro opremiti i popuniti s više desetaka betonskih bunkera i betonskih položaja za teške i lake strojnice, veći broj topničkih položaja, pješački položaji poljskog tipa s betonskim skloništima, gusto poredana minska polja s nekoliko redova bodljikave žice, protutenkovske prepreke na svim važnijim i tenkoprohodnim prilazima gradu, podzemna skloništa za ljudstvo i streljivo, te na kraju, kao posljednja crta obrane – duboko ukopane podzemne fortifikacije opremljene s dvije do četiri čelične kupole naoružane teškim strojnicama te sa skloništima za vojnike i zapovjednike sektora i podsektora. Gotovo sav zamišljeni rad na izgradnji fortifikacija dovršen je do 6. travnja 1941., s time da je, iz osobnih istraživanja, očito da je taj rad naročito ubrzan nakon ulaska Italije u rat sredinom 1940. godine. Tako je Zadar je, prema mišljenju talijanskog vojnog zapovjedništva, postao sposoban pružiti dugotrajni otpor protiv koncentriranog neprijateljskog napada, objašnjavao je zadarski povjesničar.
Uvođenjem višestranačkog sustava u Republici Hrvatskoj 1990. godine dolazi do početka pobune većeg dijela srpskog stanovništva koji uskoro prerasta u pravi rat. Predosjećajući ono što će se dogoditi, krizni štabovi i organizatori obrane počinju provoditi akciju čišćenja već polako zaboravljenih talijanskih bunkera. Vrlo brzo to se pokazalo vrlo bitnim, ako ne i presudnim u obrani grada.
– Krajem rujna 1991. započinje sveobuhvatni napad JNA i srpskih terorista na zadarskom području. Ključni položaji za obranu grada bili su prigradska naselja Dračevac i Ploča na istoku te područje nekadašnje druge i treće linije obrane podsektora “C” u središnjem dijelu i kota 102 Čubrijan na zapadu. Hrvatske obrambene snage zauzele su položaje u starim talijanskim bunkerima koji su postali ključan saveznik u obrani.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU