Dječja radost bez granica

Tijekom ovog tjedna u parku pored studentskog doma trebala bi osvanuti i jedna poveća životinjska skulptura, prirodne veličine

“Ide majka s kolodvora dija, dija de”, odjekivalo je jučer punom snagom u parku bivše vojarne Đure Đakovića. I dok je u prošlosti taj prostor vezivan uz pojmove destrukcije i istrebljenja, jučer je tamo započela igra bez granica – pokretana osmijesima i neiscrpnom životnom energijom najmlađih.
Dok je grupa djece povikivala stihove igre uz koju su odrasli njihovi roditelji, ali i roditelji njihovih roditelja, drugi su vrtjeli šareno obojene krugove:
– Kada se šareni krugovi zavrte, nastaju boje beskraja, kao što je ovo i grad beskraja, pojašnjava Zvjezdana Palčok iz Udruge odgojitelja “Maraška”. Ona se jučer kao i mnogi drugi zadarski odgojitelji odazvala međunarodnoj kulturnoj manifestaciji “Zemlja bez granica – grad beskrajnih ljudi”. Zatekli smo je kako sjedi na travi i rukom izrađuje lutke prirodne veličine:
– Ovo su čokci, izmišljeni ljudi. Tu se nalaze i čokačke kućice, čokački restoran… nabraja i pojašnjava kako u svakom segmentu aktivno sudjeluju i djeca. Na manifestaciju se moglo prijaviti putem interneta ili školskih prijava, no iako je optimalan broj djece u radionicama od 15 do 16, jučer je bilo nekoliko “padobranaca” koji su se priključili vidjevši “šušur” koji se odvijao među grmljem:
 Za letenje su potrebna – krila
– A što ćemo s njima? – osmjehuje se odgojiteljica i nastavlja sa svojim poslom.
U međuvremenu, od “majke s kolodvora” obližnja skupina djece krenula je s igranjem “tri, četiri sad!”, a oni više umjetnički orijentirani u obližnjem prikrajku dali su se na izrađivanje i bojenje vune:
– Radimo cvjetiće, torbice, kapice.. Vunu tretiramo sapunicom, toplom i hladnom vodom. Potom ju gnječimo te se ona ‘ufilcava’, pojašnjava teta iz Vrtića “Sunce”, dok su njezinu kratku lekciju svako malo prekidali bubnjari s obližnjeg stola koji su alternativne vrste zvukova potražili lupanjem obojenih lonaca i poklopaca.
Na drugom kraju parka ispred glazbene škole smjestila se radionica “Raj na ramenima – dotakni oblak” namijenjena za što bolju integraciju djece s posebnim potrebama:
– Kada dijete vodimo za ruku, ono vidi samo ono što je oko njega. Vidi noge, ruke, tlo… Ali kada ga stavimo na ramena, njegova perspektiva se u potpunosti mijenja, dobiva osjećaj pogleda s visine, kao da leti, pojašnjava voditeljica radionice Višnja Ljubičić. Okosnicu radionice bilo je jednostavno naći. Naime, kada su voditeljice upitale djecu što im je potrebno da polete, ona su odgovorila kratko i jasno – krila. I krenulo se u izradu krila. Za osjećaj letenja, voditeljice su z pomoću oslikanih ljuljački.
Sva zainteresirana djeca mogla su isprobati sve što ih zanima, budući da se kroz radionice moglo nesmetano cirkulirati. Nakon slikanja u restoranu “Čokalica”, moglo se zaljuljati na ljuljački, ili svratiti do obližnje viteške kuće etno udruge Dan OŠ Pakoštane:
– Naš lik Čokac dolazi još iz razdoblja vranskih vitezova i templara, pojašnjava voditeljica.
Velik broj radionica
 U kući su se mogli naći različiti viteški rekviziti a ispred nje i pokoja “viteška životinjica”. Mladi sudionik Tonči Baričić spremno se dao u poziranje s kunićem, a brzo su ga okružili ostali sudionici, odnosno sudionice, budući da su djevojke, kada je u pitanju odaziv viteškoj igri, jučer poprilično nadmašile dječake.
Pored viteške kuće nicale su pak skulpture od slame, nastale pod vodstvom Nikole Fallera, umjetničkog voditelja osječke udruge Slama.
Tijekom ovog tjedna, u parku pored studentskog doma trebala bi osvanuti i jedna poveća životinjska skulptura, prirodne veličine:
– Bit će to konj ili dupin. Nismo još odlučili, kazuje Faller, dodajući pritom kako se iznenadio talentiranošću malih Zadrana. Njegova radionica, uz već spomenute, samo je dio bogatog repertoara manifestacije.
Sveukupno, do petka će se svakog dana odvijati čak 35 radionica. Većina njih, održavat će se prostoru bivše vojarne Đure Đakovića, a sve to biti će zabilježeno pisanom i snimanom riječju malih novinara. Naime, u šetnji parkom ispred glazbene škole zatekli smo i poznatog hrvatskog pisca Mladena Kušeca. On je jučer oformio svoju prvu skupinu novinara s kojom će tijekom narednih dana na valovima radio Zadra voditi dječju emisiju:
– Na radionici sudjeluje dvadesetak djevojčica i dječaka koji idu po radionicama i zapisuju sve što se odvija. Svako jutro u 11 sati Hrvatski radio Zadar nam daje priliku da to što smo snimili i montiramo te da u 17 sati popodne svoj trud pokažemo putem emisije “u živo”. Mi tada sjedimo u studiju i predstavljamo ovo malo čudo koje se ovdje događa u Zadru. Ne bi čovjek vjerovao koliko bi ta djeca lutala, no ako nađu mogućnost da se uključe u nešto, toliko su sretni što u tome i sudjeluju, zaključuje Kušec.

 MALA ŠKOLA JAPANSKE KALIGRAFIJE

Hiromi Ishimori je japanska srednjoškolska učiteljica koja je u Zadar došla kako bi mlade Zadra podučila japanskoj kaligrafiji:
– Danas upoznajemo djecu s japanskom kulturom. Japanska kaligrafija je esencijalna za japansku djecu u osnovnoj školi. Naime, u japanskoj osnovnoj školi svako dijete mora naučiti pisati japansku kaligrafiju, pojašnjava, te i sama potom uzima japansku lepezu i nudi izbor od desetak japanskih znakova koje će na nju nacrtati:
– Probaj! – govori.
Razlika između Japana i Hrvatske je vidljiva već na prvom trenu. Uz nekoliko fotoaparata s kojim zabilježavaju svaki korak, u razredu Poljoprivredne škole stajala je postavljena i video kamera koja je vjerno pratila i naš intervju. Naravno, nije izbjegnuto i zajedničko slikanje s voditeljicama.
Na upit koliko su hrvatska djeca različita od japanske Hiromi Ishimori odgovara:
– Japanska djeca su dosta mirnija. Djeca ovdje su puno aktivnija. Nisu neposlušna, no onog trena kada aktivnost počne, za razliku od japanske djece, vrlo su živahna.
Kathira Megumi primijetila je pak još jednu razliku:
– Japanski učenici su jako napeti kada pišu kaligrafiju, to je za njih jako velik izazov. Za razliku od japanskih, hrvatski su učenici spremni napraviti puno verzija i dosta su opušteniciji, kroz smijeh komentira Kathira.