Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

KOLOVARE (oprana krv, pranje rana i zacjeljenje)

Autor: Slavko Govorčin

03.08.2013. 22:00


Peti, šesti dan, a od Tonija ni glasa.
Je, da je sezona u zenitu – ma što je maša, maša je. A znano je da je Toni lovac od zanata, pježaju ga furešte suknje atroke magnetizam.
Ma, zapravo gušta Toni da ga se vidi na Kalelargi, u španciru, na štekatu s lipom kršćankom, neka glasi kuru po Gradu, neka mu zavide kumpanji, a ono, štovani štioci, oni, oni smrtni grih – bludni, ote zbogom, dužan je Toni i doma, e, tuži se šjora Karmela da sve hipoteke ne bi platile Tonija dug, e, orka maštela, rič je o dugu domaće koćete.
Omiljena Tonijeva kvaka: “Meknuti na svaki kampanel onu žensku sramotu, nikad suše u litnjem periodu.”
Deveta ura, ura od marende. Jere i Ivan – kuc, kuc na Tonijevu portu.
Toni za stolom, udrobija stari kruh u crveni pot od po litre, lipi, naslikani jabukama, trišnjama, bananama, kruh ala baškotin, žlica u motu.
– Di si i ča si?, pitamo Tonija.
– Zlo! Paka! Rat! Gvera mondiale! – držeći žlicu tiho će Toni.
– Di ti je Karmela, kumpanjo. Ni tebe, ni Karmele ovo će pasana šeteman? – ka službujući će Jere.
– Reka san – rat! Čapala me Karmela inflangrante. Na dilu, u grihu. Pokupila ono po boršina robe, dva najlona svega – česa i drita ruta sestri u Biograd. Napisala bulitin, eno ga na škabelinu, i da mi napisano more puno vriditi prilikom rastave.
Zanimili oba.
– Nima vela zla, kumpanjo. Došla mi je rodica, udovica od USA, sva ala-amerikano, bit ću ti Toni za kumpara, – špuntaje Ivan.
– U mene u selu, gorika, ti ‘Susa, kliko oš, baš u miru za Tonija. Oš miraz, oš dotu, – podjebava Jere.
– Bravo! Evala kamarati! Misto kuraj – vi špunte! – u gorčini će Toni.
Mučimo. Toni fini marendu, ocidi ono malo čaja u škafu pa će:
– Kolovare! Furešte. Činin se žegando usrid dneva, usrid Kolovara, a ovamo floćivan osan dan mojoj Karmeli da igran na Puntamiki na buće.
– Dala se moja drag u patrolu, i, a, je: uvatila me u laži i via sestri u Biograd. Da san kurbar, ime ‘Susovo sveto?
– Sićan se pod bivšu državu Kolovare batude, okupirane od famelja vojnih osoba. Ala, deka do deke, kušini, teće, pinjate, pijati, piruni, pa, punjene paprike, sarme, pasulj prebranac, tetovac, đuveđ, sataraš. Igra se na karte: tablić, ajnc.
– Nagari, dok sunce ne uvati more.
– E, i u vrime današnje isto deke, kušini, čita se “Zagorka” u nastavcima, puk fetu kruha, papriku uživo, moči pomidor u so, pije svit što se trevi: vodu, ritki biru, žmul vina. Je, piju naši i kavicu iz termosice, najskoli ovi kartaši na mađarice: gušta čeljad, igra se bela, šnapsl, pokerica i mauš na pisanje…
– A briškula, trešeta?
– Pizdiš Jere, natašće.
– I di smo sad, vi šjor Toni?
– E, i di smo sad, štovani Jere? Nami je u karocu rođaka Marketa i ka Biogradu. Do moje Karmele. Odahnuja san ovo šeteman dana, fešta finita.
– Toni, pa pobogu kume ispričaj kako si pasa na Kolovare?
– Lišo! Lišo, dopja batuda. Pari mi se da furešti svit, najskoli šjore od gradacije po nekin miomirisu, što li, pripoznaju siromaha. Čini floćade, laži, maži, kalaješ zvizde, udariš u romaniku, poeziju, sve lišo. Brez punta, brez štroca.
Šoto-škrito


Šjor Vice butige od Kalelarge