Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Osjećaj pobjede

Autor: Edvard Šprljan

03.08.2013. 22:00


Neke važne datume svi znamo gdje smo bili i što smo radili. Novinari po svom zadatku imaju tu privilegiju da mogu biti na važnim mjestima upravo onda kada se nešto događa.
Dan Oluje je jedan od takvih dana, dogodio se jedne vrele subote prije punoljetnih 18 godina. Ujutro je došla dugo očekivana vijest da su hrvatske snage krenule u oslobađanje četiri godine zaposjednutog terena, to je bio signal za odlazak na novinarski zadatak. Kao glavni urednik tadašnjeg Narodnog lista zajedno s kolegom Željkom Luburovićem, nažalost sada pokojnim. Taj povijesni dan proveli smo drukčije od svih drugih zadarskih ratnih reportera. Ostali su išli prema Gračacu u organizaciji IPD službe, a mi smo odlučili ići na drugu stranu. Novinari uvijek vole imati nešto drukčije nego drugi, nešto posebno.
Doznali smo da je zapovjedništvo specijalne policije smješteno na predjelu Starigrada. Tamo smo imali priliku vidjeti i čuti kako zapovjednik specijalaca Mladen Markač predaje raport ministru policije Ivanu Jarnjaku o osvajanju kota na Velebitu, o učincima raketiranja neprijateljskih linija i prodoru specijalne policije niz obronke ove planine s druge strane. A onda smo se ubacili u kamion s temeljnom policijom koju je vodio Marijan Bitanga, sada sudac Županijskog suda. Policija je išla nekakvim kozjim stazama preko Velebita, ne samo starom cestom preko Alana, sa zadatkom preuzimanja terena nakon što vojska oslobodi područje. A  mi išli praviti reportaže. Puškaralo se još na sve strane kad smo kamionima došli do Svetog Roka, sada poznatog čvorišta na autocesti a onda malo znane ličke zabiti. Tamo smo zatekli nešto starčadi i momke iz Rijeke koji su bili na položajima. Dospjeli smo i do nedalekog Lovinca, a na povratku zatekli tadašnjeg dožupana Pavu Račića koji je upravo ugledao svoju već četiri godine spaljenu kuću. Na povratku, natiskani u policijskom puchu u sumrak, Željko mi je sjedio u krilu, Račić se natisnuo do korpuletnog specijalca, a u gepeku još jedan, i dalje uz zvuke povremenog puškaranja, vratili smo se preko Velebita. Sve je to zabilježeno na požutjelim novinskim stranicama, a možda su i snimke sačuvane, ako takva arhiva u Narodnom listu još postoji.
A onda brzo do Zadra, slaviti jer je tog dana i Knin konačno oslobođen. Što prije do grada, dovesti sina, tada gimnazijalca, na Narodni trg da osjeti kako se slavi pobjeda i kraj rata. Bilo je to nezaboravno, karusel uz Peru Maziju i njegovu harmoniku, neponovljivo narodno veselje.
I sada, 18 godina poslije, osjećaj slobode na današnji dan još ne blijedi. Nataložilo se u međuvremenu puno toga, nema više onog poleta, oduševljenja, ima puno i protokola u obilježavanju obljetnice. Ali mi koji smo proživjeli rat, pogotovo oni koji su bili na bojišnici pa onda donijeli pobjedu, trebali bi malo češće, ne samo u ovim prigodama, govoriti o osjećaju pobjede i slobode. Jednostavno zato da bismo ono što sada imamo više cijenili.