U mirovini otkrio tajnu sretnog života

Tek sam u mirovini ostvario sebe. Živim svoj san jer imam vremena svoj hobi, ljubav i strast pretočiti u stvarnost. Supruga Ana (71) i ja živimo skromno od mirovine, no ne treba nam više. Djecu smo podigli, dali im kruh u ruke i ja sam prvi puta u životu sretan. Većina ljudi ne može sebi priuštiti da im hobi postane posao pa tako nisam mogao ni ja – priča 73-godišnji Ivan Soljačić koji za sebe ponosno kaže da je Slavonac s Brača, a Zadrani ga mogu prepoznati u čestim šetnjama gradom s njegovim neizbježnim crnim šeširom.
Ovaj samouki umjetnik bavi se pomalo pisanjem, rezbaranjem u drvu, a izgradio je i čak pet brodica… Iz Drenovaca gdje je rođen u obitelji petero djece, u Zadar je došao 1967. godine, prstom sudbine, kako kaže i na prvi se pogled zaljubio.
– S prijateljem sam bio na jednom kratkom proputovanju i zaustavili smo se u Zadru. I tada, tih godina kada se Zadar tek gradio i ubrzano razvijao bio je predivan. Jednostavno sam odlučio zauvijek ostati i nisam pogriješio. Zaljubljen sam u Zadar kao i prvoga dana, a posebno mjesto u mom srcu ima i Bol na Braču, odakle je podrijetlom moja obitelj i gdje mi je djedovina – pojašnjava Soljačić dodajući uz smijeh kako bi da je igrom slučaja za življene izabrao – Bol, sigurno bio kamenoklesar.
Umirovljeni ekonomist i umjetnik
Više od 50 razbarija u drvu zauzimaju počasno mjesto, svaka za sebe na golemom stolu i za to je rezervirana posebna prostorija u kući Soljačićevih. Njegov talent i ljubav prema “radu s rukama” otkrili su još nastavnici u osnovnoj školi, ali imao ga je vremena razvijati samo u slobodno vrijeme. Priča dakle, počinje kad je kao dipl. ekonomist otišao u mirovinu 2001. godine, kao šef nabave poduzeća Croatia Zadar Line.
– Prvo što sam izradio u drvu bila je tamburica za mog unuka Lovru. Ipak je Slavonija moga djetinjstva učinila svoje. Sveukupno sam ih izradio pet i sve “sviraju”. Onda sam polako i u početku bojažljivo, počeo prema slikama i fotografijama izrađivati replike djela velikana kao što je Ivan Meštrović pa i Leonardo da Vinci. Što se tiče motiva mojih radova oni su uglavnom religioznog karaktera, potom slike u drvu mojih korijena s Bola i Drenovaca – naglašava.
Velika želja – izložba
Nikada mu nije palo na pamet svoj radove prodavati, osim što je prodao svoje drvene brodice od kojih je najmanja imala četiri metra i bila je namijenjena njegovim unucima kojih je petero. Najveća je brodica bila duljine 14 metara, a svaki je brod radio prosječno po dva, tri dana.
Velika mu je želja – izložba. Volio bi jednoga dana, kako je rekao, svoje radove i svoju široku slavonsku dušu s kapljicama bračkog mora pokazati svojim sugrađanima.
No bez obzira na to ovaj zadarski umirovljenik je, unatoč mirovini, sretan čovjek kaže jer je ostvario cilj. Iza njega će ostati njegovi radovi za unuke. Svakome od njih izradio je i portert u obliku medaljona, naravno – u drvu.