GRADSKA LOŽA – KAFIĆ (ŠIC?!)

Sidim sa kumpanjom Ninom na trgu uz kavicu.
Čitamo friški foji. Brez riči, brez komentara.
Uz zamolbu sili do nas dvojica, od oka, sridnjih godina, paru dobrostojeća poslovna gospoda.
Vrime kuri.
– Ovo, pasalo je po’ ure, ura da je kroz Gradsku ložu prošlo, po mojoj procjeni, dvista, dvista pedeset posjetilaca izložbe, ZAHVALIMO NJOJ…- rič po rič će prvi.
– Meštrović! Ivan, naš! Jedini na svitu. Nima ga ravna, što bi rekla moja mati: Blažena mati koja ga rodi, – govori drugi.
(Ovo: prvi, drugi govornik. Ajte vi napišite imena istih?)
– Točno! Nego, sidin ovdi na štekatu svaki dan uru, dvi, i do tri ure i kontan, – ka umno će prvi. – Vižita san Gradsku ložu sa svih strana, izmirija od oka i dužinu i širinu, anke i visinu, kad bi ima sriće koliko imam pameti, da mi gradska vlast da’ u najam ložu za KAFIĆ (!?)
– Kafić?- u čudu pita drugi. – Eee, more, more, toga nan fali u gradu.
– Lipo si čuja. Kafe-bar!
– Ime ‘Susovo! – reka je ovi drugi i prekriži se.
– Slušaj me buzdo, – gromko će prvi. – Loža ima pet arkadnih prozora. Dva na trgu, tri na Kalelargi. U svaki ugradiš po dvije vitrine. Jednu za sladoled i drugu za pice, sendviče, pašte, burek od Bosne do Turske i dalje, do Orijenta. Postaviš štekat i po Kalelargi i po trgu. Normalno, uz ložu. Kontan: do stotinu katriga uz priručini stolići. Od sto tisuća svita prođe gradom dnevno. sedandeset tisuća pasa uz ložu, pa ti kontaj omo. Da pinezi?
– Nagoni pulicija cilu Evropu na đelati i burek u Gradsku ložu. Olala! Avanti noštri! Na ricetu! Uno per uno! – špuntaje ovi drugi.
– E, jesi ga mona. Od oko stotinu kafića na Poluotoku ako mi pođe od ruke, pedeset – adio! Čao beli! Unutar lože više od stotinu mista, sve same fotelje, dignem na kat ložu, presičem postojeću visinu i dobijem separe za pušače, za briškulu i trešetu, za preferanc, mauš, poker, dame odvojene koltrinama. Tišina, ne čuje se ni muha, elektronika, tajnovito se ugovaraju rendesi, poslovi i nima na moti ala balkanika: oš’ – neš’.
– A pineze? – pita drugi.
– Financijska konstrukcija – finita. Mislin, ideja je tu. Dva stana u Zadru, u Kotaru, problem je samo moj čača. Ne da’ starinu ni za živu glavu. Ženino na otoku, eee, bodulska rabota. Jedan brat od žene u USA, drugi u Australiji, treći u Zadru. Čekaju državu na zaokretu. Kažu: prodat će država cili otok za dug i uskačemo mi, pinezi ka škalje…
-…I sud, tužbe, geometri, ostavština od pradida do susjeda i grobovi se kontaju u eure. Furbi prodaju i vez u portu…
– Veze! Veze! Para vrti gdje burgija neće. Kontaš, ti, ovi: tešta kalda?
– Ipak, dva tvoja stana, prodaš i na posa.
– Moja dva stana?! Bivši vlasnik, oni od Novog Sada je umra, sad mu dica „čačkaju mečku”, ovi drugi stan, Ivka, žena mi, muti, šara, drži me za pizduna, ali neće. Ako uspijem ovo sa Gradskom ložom pedeset kafića na Poluotoku, ima, ima da im slomim kičmu ka pivcu. Ka mački rep kosirom.
 – Ali ipak ova izložba, Meštrovića doniti u Zadar, postava je vridna hvale. Rika turista svakodnevno puni ložu, mislim, ovo je kulturni događaj europske gradacije.
– Bravo omo! Turisti ulaze, izlaze, ostavljaju vrlo vridni dojam, a pinezi?
 – Retrogradno!- ovi drugi će.
 – Retrogradno?! Obiđi ti moj retrogradni kume, Poluotok. Koliko ima prizemnih državnih, a i privatnih lokala zatvorenih? Kontaj, piši i zaključi: „Unajmljuje se, ili prodaje ovaj prostor.”
– Eee, bija je rat, pa…
-…Bija je rat?! I još traje, ej, ti moj kume. Samo se je iz puške preselija u stumak, u tintaru, a u tintari propuh… Bolje je mučat.
– Bravo! Prosvitlila ti se kume dragi pamet, barenko za dva prsta.
Uskoro će izbori, stranački.
Šoto-škrito
Šjor Vice od butige Kalelarge