Tako se to radi

NE BOLI ME I NIJE MI NIŠTA
Sagradili smo skupe dvorane, uložili teške pare u organizaciju nečega što, budimo realni, i nije bilo neophodno, i bez obzira što su naši momci uistinu izvrsno igrali skoro do samoga kraja, ostali smo bez očekivane titule. Nisam stručan govoriti o igri, ali zanimljivo je bilo slušati ljude koji su do prije sat vremena unaprijed slavili titulu, a dan prije spremali ražanj dok je zec bio još duboko u šumi, kako tješe sebe i nas i to cijelo ono vrijeme prijenosa nakon utakmice, koje je bilo predviđeno za slavlje. Morali smo tako opet slušati o “ostavljanju srca na terenu”, o tome da je veliki uspjeh to što smo u finalu igrali ravnopravno, da smo “mi i Francuzi bolji od drugih”, i samo sam očekivao kada će nas početi uvjeravati da je drugo mjesto bolje od prvoga. Za kraj je ostavljen neizostavni biser o tome kako mi imamo samo 4 miliona stanovnika a Francuzi puno više, što me podsjetilo na to da su Crnogorci, kojih ima deset puta manje nego nas, europski prvaci u vaterpolu. Što bi tek oni trebali u tom smislu govoriti?
SUZE I SMIJEH
Kada ti trebaju teme za tv-kolumnu ili kada si depresivan i misliš da na svijetu ne postoji ništa gore od onoga što te deprimira, samo pogledaj Red Carpet i vidjeti ćeš da postoje ljudi kojima je puno gore, ljudi za koje ne znaš jesu li zbilja “pomaknuti” ili samo dobro glume. Ove nedjelje smo vidjeli slijedeće bisere: 1. “Mali od skandala” je nešto iz Sarajeva što je prije par mjeseci poslalo svoj snimak na kojem šmrče kokain i radi felatio boci Cole. On je u međuvremenu postao pjevač a pjesma mu se zove doslovno “Pali me pali, pa me povali”, što o svemu dovoljno govori. 2. “Robantiko” je modni dizajner kojem je neki stilist oteo dečka, a koji je u panici jer u Zagrebu trenutno nema botoksa, ali se zato na facu može dobiti jetra morskoga psa (inače zaštićena živina). 3. Gotovčevi (originalna verzija) 4. Gotovčevi (slovenska verzija – Urška i Aleš), itd, itd. Voditelji su sasvim korektni, a osobito u trenutku kada najavljujući sve te gluposti više nisu mogli ostati ozbiljni i kada su završili valjajući se po podu u grčevitom smijehu. Meni su od svega bile najbolje “Gole vijesti” kako one prave, tako i one u verziji “Bijelih udovica”.
SPORTSKA VIJEST DANA
U HRT-ovom udarnom Dnevniku imali smo prilike čuti, kako oni kažu, “sportsku vijest dana”. Poveselio sam se da je možda Vlašićka opet pobijedila, da je Kostelić opet na postolju, ili tako nešto, ali ne, no, nein, njet! Udarna vijest je da je nogometaš Kovač potpisao za Dinamo. Neš´ ti važne vijesti. Pa što ako su trgovci opet pazarili bijelim robljem? Još je iritantnije bilo kada je Kovač počeo govoriti o nekom planu osvajanja domaćeg prvenstva (da to bi bio gooolem uspijeh u ovoj zemlji) i da mu je zadovoljstvo igrati u (citiram) “najvećem hrvatskom klubu”. Da je rekao “najbogatijem” ili “najprotežiranijem” klubu još bih razumio, ali ovako… U stvari, jadan je sport u kojem su ovakve stvari udarna vijest, pa sve da je Dinamo pokupovao i Roberta i “njegovog brata Niku također” u jednom điru.
NEPOTREBNE EGZIBICIJE
Stanković mi je relativno simpatičan čovjek, emisija mu nije loša, ali je ove nedjelje ipak malo pretjerao. Nakon neuvjerljive i namještene predstave sa grupom Let 3, ovu je emisiju započeo odlukom da ne zove goste, već da nam čitavo vrijeme čita Ustav republike Hrvatske. To je trebala biti šala, jer je nakon pet minuta došao gost Filip Šovagović i počelo je zaozbiljno. Problem je bio u tome što je poput mene i devet od deset ljudi s kojima sam poslije razgovarao prebacilo program ili ugasilo prijamnik tako da je nesretnog Šovu mlađega malo tko uopće i gledao. A što je Stanko mislio? Da će netko imati volje slušati njega kako čita Ustav? Gadno se prevario i zeznuo gosta.
Šovagovića sam gledao samo zadnjih dvadesetak minuta i moram priznati da mi je bio čisto simpatičan i prirodan, za razliku od svoje uštogljene i pretenciozne sestre koja mi je oduvijek išla na živce. Jedina zamjerka koja mu se može uputiti je upravo nevjerojatno često korištena poštapalica “kaj ja znam” koju smo slušali u svakoj drugoj rečenici, što je bilo vrlo neobično s obzirom da se radi o svestranom i talentiranom umjetniku koji bi se trebao spontanije izražavati.
AMERIKANSKA JAHTA U KASNO NOĆNO DOBA
Da ludi termini nisu samo privilegija privatnika dokazala je ove subote i državna televizija. Humoristična drama Milana Begovića iz 1969. godine “Amerikanska jahta u splitskoj luci” vrhunsko je ostvarenje i kao takvo zaslužuje poseban tretman i termin, a taj je tamo negdje iza ponoći kada televiziju gledaju samo vampiri i kolumnisti Zadarskog lista. Fabula, karakterizacija likova i ostvarene uloge su toliko dobri, da bi snimku ove predstave trebalo puštati svaku večer tamo iza Dnevnika, tako da gledatelji vide kako bi to trebalo izgledati, a da hrvatski ovovremeni glumci nauče kako je to nekada izgledalo i kako se to u stvari i radi.