Dajte mi mojih pet minuta, dajte mi mikrofon i nitko sretniji od mene!

Kad si u velikoj obitelji, živiš za trenutak da pobjegneš iz kuće, a i tu nema hoćeš-nećeš, već jednostavno moraš raditi i doprinijeti. Već od šestog razreda krenula sam u potragu za poslovima. Prvo su to bili sezonski poslovi sa sladoledima, ali već sljedeće ljeto sam počela raditi za šankom. To je borba, moraš se izboriti za sebe. Dok je moje društvo zanimalo kupanje, ja sam gledala gdje ću što zaraditi kako bih pomogla svojima, pojašnjava Ana

Sa samo jedanaest godina  Ana Eškinja stala je za šank  radeći svoj prvi posao. Sa sedamnaest godina krenula je samostalno u podstanarstvo, a s  devetnaest već tražila od mame  potpis da ju pusti na japanski  kruzer. Danas, s dvadeset i  osam godina natječe se na Dori  za najbolju pjesmu Hrvatske  koja odlazi na Eurosong.
Sudeći po težini puta kojim  je kao jedno od osmero djece  do sada kročila, nastup na jednoj Dori tek je osrednji zalogaj za Anu čija energija i otvorenost pokazuju kako nije samo riječ o jednoj koja dođe i  prođe. 
S pjevanjem je krenula još od  vrtića. Pozornica je bila nešto  gdje se osjećala kao doma, pa  ne čudi stoga da su je tete redovito odabirale za solo dionice. Ista praksa nastavila se i u  osnovnoj školi, a strah od javnih nastupa je nešto što ova  Filipjanka nije nikad upoznala:
Svi pjevaju
– Ma kakav strah? U obitelji  nas je deset i od svih nas nema  tko ne zna pivati! Toga jednostavno nema. Pjevanje smo  izgleda pokupili svi od ćaće, jer  gluma je nekoć bila njegova  ljubav.
Ana inače ima petero braće i  dvije sestre i svi pjevaju. A bolje  i tako nego da se deremo, komentira:
– Da ti znaš koja je to buka za  stolom. Pa me prijatelji uvijek  zafrkavaju: ‘Ajme Ane, tiše malo pričaj’, jer u kući se uvijek  moraš ili nadvikivati ili pjevati!
Na sreću prijatelja, njena ljubav prema glazbi sad je konačno u potpunosti isplivala na  površinu:
– Bogme, i vrijeme je, otkada  pjevam. Nema gdje nisam pjevala. Krenula sam od tih crkvenih zborova pa su me počele  tražiti klape, ali tu se nisam  našla, pa sam počela tražiti neki  duo ili trio, bilo što samo da to  nekako krene. Nekako, vjerovala sam da mogu. I mic po mic,  nakon srednje škole je krenulo,  jer moji mi nisu mogli priuštiti  fakultet, a i nisam baš neki tip  od knjige. Uglavnom, uvijek  sam se odvajala malo od obitelji, voljela isprobavati nove  stvari, a i dan danas sam takva,  prepričava Ana kojoj nije bio  problem već sa 17 godina otići  od kuće i krenuti u podstanarski život:
Tri i pol godine na kruzeru
– Kad si u velikoj obitelji, živiš  za trenutak da pobjegneš iz  kuće, a i tu nema hoćeš-nećeš,  već jednostavno moraš raditi i  doprinijeti. Već od šestog razreda krenula sam u potragu za  poslovima. Prvo su to bili sezonski poslovi sa sladoledima,  ali već sljedeće ljeto sam počela  raditi za šankom. Trebalo je  novca, jer to je velika obitelj, i  ne može ti se priuštiti sve što ti  treba, a i ono što bi ja htjela. A  i meni je bilo zadovoljstvo pomoći obitelji. To je borba, moraš se izboriti za sebe. Dok je  moje društvo zanimalo kupanje, ja sam gledala gdje ću što  zaraditi kako bih pomogla svojima, pojašnjava Ana.
Glazbena sreća počela joj se  okretati nakon punoljetnosti  kada je, dok je radila u jednom  zadarskom kafiću, upoznala  agenta koji ju je pozvao na kruzer kao ženski vokal. Da bi  mogla otići trebala je potpis  roditelja jer je imala svega 10  godina:
– Mamu mi je kolpalo. ‘Ma di  ćeš sada, dite moje!’, poludjela  je. Ali što je mogla, potpisala je.  Jer, znaju me i imaju povjerenja  u mene.
Sveukupno, plovila je po svijetu tri i pol godine, i osim  pjevanja radila je u kuhinji, za  šankom, miješala koktele… No  kada je 2004. godine došla doma, zaljubila se i ostala. Tada se  prijavila i na Hrvatski idol gdje  je ušla u uži krug i samo jedno  mjesto dijelilo ju je od prolaska  dalje:
– Tada nisam imala sreće, ali  možda je i bolje tako. Bila sam  još neozbiljna. Ali malo po malo, sve to mi je pripomoglo,  ljudi su čuli za mene pa su me  počeli i sami bendovi tražiti.  Danas pjevam u Maraschino  bendu, nastupamo svagdje, po  svadbama i klubovima. Ali nije  mi problem odvaliti i dvanaest  sati pjevanja u komadu. Jer,  kad ti je nešto gušt raditi, onda  ti je srce na mjestu. Kada nešto  voliš i radiš s guštom, nema što  one štikle ne mogu izdržati. Pa i  dvanaest sati, ako treba, govori  Ana, koja uz pjevanje uspješno  kombinira i posao koktel majstorice.
Majka sretnija od nje
Naravno, najveća podrška i  inače, pa tako i sada kada se  natječe na Dori, jest njezina  obitelj:
– Kad moja majka gleda televiziju, mislim da joj skače srce  više nego meni. Znaju da živim  za to i koliko sam se namučila,  jer nije lako biti u bijelom svijetu daleko od svoje kuće. Vidiš  cijeli svijet dok ploviš, ali kako  ti fali kuća… Čovjek tek kad ode  shvati što ima doma. Moja obitelj je svaki dan uz mene, kao i  moji prijatelji i to mi puno  znači.
Što se tiče glazbenih savjeta  glavni Anin autoritet jest njen  menadžer Rudolf Dvorski, s  kojim surađuje posljednje četiri  godine:
– On je moj autoritet i moj  uzor. Slušam ga od ‘A do Ž’.  Prepoznao je taj talent u meni i  vjerovao je u mene. Radimo i  na mom albumu, iako je sve to  nekako sad stalo zbog Dore. No  bez obzira kako sve završi na  Dori, nastavljam gdje sam stala.  Uglavnom, kako Rudi kaže, tako ćemo raditi. I ja vjerujem u  njega.

Ma kakva trema

Ani Eškinji mali rituali smirivanja prije nastupa ne trebaju. Nema čašice “žestokog”, nema vježbi disanja. Dajte joj pozornicu i mikrofon i to je sve što joj treba:
– Totalni sam antialkoholičar. Nekad bih znala popiti u mlađim danima, ali sad više ne. Jako pazim na glasnice, one su moj instrument koji moram njegovati. Nemam neku posebnu pripremu prije nastupa, to ti je više ono ‘duboko udahni i kreni!’. Jer ovo je ostvarenje mog sna. Dora je za mene odskočna daska, tako da živim za taj nastup i svu energiju koju čuvam taj dan samo izbacim van na pozornicu. Dajte mi mojih pet minuta, dajte mi mikrofon i nitko sretniji od mene! – pojašnjava Ana.

Ja se i u pustinji snađem

Odseliti se? Naravno. Za karijeru nije problem proputovati kilometre.
– Pa ja se i u pustinji snađem! Iako, volim moj Zadar i moj Sv. Filip i  Jakov, fali mi more i kava na rivi, ali za karijeru bih mogla sve, pa i preseliti  u Zagreb, iako i u Zadru imam svoj studio i tu su ljudi s kojima surađujem.  Što se tiče pak tema za žuti tisak, jedino što bi htjela jest zadržati svoj  privatni život za sebe. Nisam taj tip i stvarno ću se truditi zadržati to za  sebe. Ali još nisam u tome svemu i tko zna što će biti, iskreno će Ana.