Sjećaš li se, Billy Jack?

ZLOČIN ILI KAZNA?
Tjedan je počeo sa Zagorcem koji je dobio sedam godina zatvora zbog onoga svega navedenog. Iskreno govoreći, nisam baš pratio cijelu tu priču pa ne bih komentirao njegovu krivicu ili pravicu, ali ima tu nešto zanimljivo. Oni ga smatraju krivim i kažnjavaju ga s toliko i toliko zatvora i novaca, a meni se ovako praktičnom nameće jedna misao, a potpuno nevezana uz ovu priču. Znam ljude koji se godinama tope po brodovima da bi zaradili za obitelj. Ima i puno onih koji rade daleko od kuća u tuđini zbog iste stvari. Koliko se isplati biti daleko i odvojen od svojih, ako poslije kada izađeš, pardon, kada se vratiš, imaš dovoljno svega do kraja života. Ali, to je već potpuno nešto drugo.
Osim svega navedenog gore, spomenutom će izgleda oduzeti i ordene kojih on ima najviše od svih boraca i generala, iako kažu da uopće i nije bio u ratu, premda ima generalsku mirovinu. On ta ordenja nije ukrao, nego mu ih je netko i dao. To bi se isto moglo ispitati, ali onda suđenjima nikada kraja. Osim toga, neka mu odlikovanja ne diraju. Neka mu ih ostave.
ZLOČIN, ZA SADA BEZ KAZNE
A kada smo već kod zločina, nastavlja se niz događaja koji nam nedvojbeno ukazuju da vrijeme polako ističe i da nam se dobro ne piše. Svako malo netko nekoga pretuče, neki mladi ljudi završavaju na traumatologiji, drugi mladi, nasilnici, bivaju privedeni pa ih se odmah i pusti, i nitko se “de facto” nikoga ne boji. U tom ugodnom ozračju saznajemo da je jedan poubijao pola susjedstva, a razlog je više nego opravdan – svađa oko vinograda. E, tu sam se već malo zabrinuo. Naime, i ja se, tamo gdje imam jednu od svojih kuća i vila, već dulje vrijeme mrko gledam sa susjedima jer mi se čini da mi netko čupka listove s moje bugenvilije. A, s obzirom da spavam s mašin-geverom ispod jastuka, moglo bi se, slijedeći društvene trendove, dogoditi da se nešto dogodi.
KAZNA
A propo (ili glede, kako vam je draže) gornjeg teksta, na HRT plusu ovoga je ponedjeljka prikazan američki film koji se zove “Billy Jack”. U nekom gradiću svi su dobri osim onih koji nisu, a to su neki zli i primitivni ljudi koji maltretiraju one dobre. A ima tu taj neki Billy koji ne voli kada netko dira slabije i nezaštićene i onda se on stalno pojavljuje kada nešto ne valja i ubije boga u ovim zločestima. Eto, kako je to jednostavno. E Billy, Billy.
ZA POČETAK PODNOŠLJIVO
Na Novoj tv nikada ne znaš čime će te iznenaditi. Počeo je neki show, a koji je, izgleda, bio i prošle godine, ali ga ja začudo nisam zamijetio. Radi se o tome da su skupili “poznate” ljude iz Hrvatske i stavili ih na neku farmu. Iako je za očekivati od mene ovakvog da ih ogadim, meni se ovo malo što sam gledao nije ne svidjelo. Vidio sam dvije scene. Jedna je, meni vrlo drag čovjek S.M. Vajta koji je kopao poljske zahode i nešto komentirao, a druga je Marina Perazić (koju sam s ovih stotinjak kila viška jedva prepoznao) kako kuha večeru. S obzirom da su svi ostali šutjeli, čak je bilo i podnošljivo, ali mi nešto govori da ta idila neće dugo trajati
DOBRI FILMOVI PONEDJELJKOM
Žao mi je što Latin privremeno ne radi svoju “Latinicu”, ali zato sada ponedjeljkom imamo priliku gledati hrvatske filmove. Urednici su čak toliko dobri da nam ne pokazuju smeće kakvog se, nažalost, nemalo snimalo u našoj teškoj povijesti, već samo ono najbolje poput “Tko pjeva…” (po miljunti put, doduše), “Blagajnica”, “Kako je počeo rat”, a ovoga ponedjeljka i “Maršala” koji možda i nije toliko ultrasuper kao ovi prije, ali ima svojih blistavih trenutaka. Ne može biti loš s obzirom da, dok ga gledate, imate osjećaj da čitate Alana Forda i to onu epizodu kada starci iz staračkog doma dižu revoluciju. Osim toga, tu je i blistava uloga Borisa Buzančića koji je maestralno skinuo Titov neobičan način govora i tako se svrstao u niz vrlo uspjelih likova u ovom gorko-slatkom filmu.
OBEĆANJE – LUDOM MARIJU RADOVANJE
Nedjeljom navečer slučajno na prvom programu vidim, mislim Konstadinova, kako najavljuje razgovor s Patty Pravo, za one koji ne znaju, jednom od najvećih pjevačica u povijesti. Na kratko se vidi njeno predivno lice koje je unatoč godinama ostalo jednako kao i šezdesetih kada je počinjala karijeru. Uslijedila je najava da ćemo razgovor s njom “vidjeti kasnije”. A to kasnije nikako da dođe. Mislim, pustit će nam “La spada nel cuore” ili “Scende la notte, sale la luna”, ali avaj… Prvo moram gledati Gopca koji je neizbježan, ali bar nije odvratan, a onda, nažalost, i Pokosicu, tu bezdušnu ženu koja još uvijek ima običaj pojavljivati se u javnosti obučena u krzno nedužnih životinja. Umjesto da gledam pekrasnu Patty, ja patim gledajući ovu sveposvudušu i njeno krzno. Fuj.