Gol za grijanje

VRHUNAC SULUDOSTI PO MJERILIMA UREDNIKA HRT-a
Pitanje koje mi se uvijek nameće dok gledam neke TV emisije jest: tko je taj koji ima pravo određivati i ocjenjivati što je kakvo i koliko? To pitanje najviše postavljam onda kad je neki događaj vezan za grad Zagreb i njegove žitelje jer je, gledajući TV program, evidentno da nije isto je li npr. bez vode ili struje ostao kvart u Zadru ili Šibeniku, ili pak onaj u Zagrebu. Ista je stvar i s ratnim stradanjima. U TV kalendaru, kao i svake godine, evociraju neugodne uspomene na dan kada je, da prostite, Martić raketirao središte Zagreba. Kažu ovako: “bombardirali su mnoge hrvatske gradove, a vrhunac suludosti je bilo bombardiranje Zagreba”: E, ja sada ne razumijem – zašto bi jedno granatiranje (a ne bombardiranje – bombardira se bacajući bombe iz aviona) Zagreba bilo suludije nego npr. šestomjesečno granatiranje Zadra ili Dubrovnika? To me podsjetilo na jednu gospođu iz Zagreba koja mi je prije par godina sasvim iskreno govorila: “Ne znate što smo mi sve pretrpjeli za vrijeme rata. Kada su napadali “maršalku”, cijelu su se noć čuli pucnji i detonacije. Znate, oni koji su stanovali u zgradama oko kasarne morali su pobjeći u podrum.”
Ta gospođa sasvim iskreno vjeruje da je ta jedna noć pucanja oko jedne vojarne vrhunac ljudske patnje i ratnog stradanja naroda Hrvatske. A treba je i razumjeti. Svakome je njegova muka najgora, samo što bi ljudi s Televizije ipak trebali biti malo realniji.
DJEČJI FILM KOJEG TREBA SAKRITI OD DJECE
Didi radi u tvornici slatkiša koji su zdravi i nisu puni umjetnih okusa i boja kao oni kod konkurencije, pa na to pokušava upozoriti djecu, ali mu ona ne vjeruju jer je on odrastao. Didi se moli sv. Cosmasu i sv. Damianu kako bi našao rješenje, pa jednoga dana ugosti dva siromaha koji mu kao znak zahvalnosti poklone čarobne slatkiše. Nakon što ih pojede, pretvori se u dijete i djeca ga sada ozbiljno shvaćaju jer je postao jedan od njih i sve završava sretno, svi su zadovoljni i svi su problemi riješeni, kao i u svakoj pravoj bajci.
To vam je, dragi moji, kratak sadržaj filma “Čarolija” (koji se inače u originalu zove “Didi quer ser crianca”, ali nema veze) kojeg je prošlog tjedna najavila Nova TV, a vi probajte pogoditi u kojem terminu. Pošto ste već iz uvoda mogli zaključiti da se radi o perverziji, ja ću vam pomoći. Mudri urednici Nove TV odlučili su da djeca ovaj film mogu gledati u zgodnom terminu, u četvrtak (tj, to je već petak) u 3.20 h ujutro. Ali, pošto roditelji nisu ludi (poput tih urednika) da izvlače djecu iz kreveta u to doba noći, odlučili su snimiti taj film i prikazati ga sutra u neko normalno vrijeme. Na žalost, i tu prave budale od njih. Filma nema, iako je najavljen. I kako je sve to završilo? Tako da je konačno emitiran, bez najave, u subotu, opet u zgodnom terminu u 5.30 ujutro. Ja se samo jednu stvar pitam. Zašto otkupljuju i najavljuju film, ako ne žele da ga itko gleda?
SVI SU HRVATI JEDNAKI, SAMO ŠTO SU NEKI JEDNAKIJI
U vijestima, predstavnik zaposlenika jedne državne službe (a vi pretpostavite koje) kaže kako oni svojim radom nisu zaslužili da im skidaju regrese i poklone za djecu. A meni se odmah javlja jedna misao; je li ciljao samo na djecu sebe i svojih kolega, ili je mislio i na drugu hrvatsku djecu? Koji su to djelatnici toliko aljkavi, nebitni, lijeni i nesposobni, da ih treba kazniti na taj način da im djeca ostanu bez božićnice? Misli li on da djeca onoga čistača ulice nemaju pravo na poklone? Zašto misli da su njegova djeca bolja od djece one medicinske sestre koja je zbog nedostatka kadra non-stop u smjenama (pa tu istu djecu vidi svaki četvrti dan), preko ljeta zbog obima posla ne može sastaviti deset dana godišnjeg, a stalno mora ulagati vlastiti novac (ne plaća joj firma kao nekima) u stručnu edukaciju? Teška su to pitanja.
JUNAK NAŠEG DOBA
Prošlog je tjedna naš narod dobio novog junaka, a to je naravno Ivica Olić, koji je u polufinalu kupa prvaka dao tri gola jednom francuskom timu. Sreća je malo umanjena ako uzmemo u obzir da je golove dao za jedan njemački tim, ali nema veze. Pa neće valjda takav igrač zabijati golove za Dinamo protiv tamo nekog npr. slavonskog Kamen-Ingrada ili Cibalije, u ligi kao što je hrvatska. A zbilja, baš nešto mislim, kako ti naši igrači dobro igraju za svoje europske klubove, pa je tužno što se naša reprezentacija s tim istim igračima nije uspjela kvalificirati na predstojeće svjetsko prvenstvo u Africi. Stvarno je šteta što ti odlični igrači, tako cijenjeni u svijetu, nisu mogli pobijediti npr. Ukrajinu. Doduše, naši sportski komentatori često kažu kako su naši majstori umorni od klupskih obaveza. Ukrajinski nogometaši pak ne igraju za tako poznate klubove, pa su bili odmorniji i za nagradu idu na svjetsko prvenstvo. Ali, dosta sarkazma.
Nezgodno je samo to što se ova divna vijest poklopila s onom o dvadeset i pet postotnom poskupljenju grijanja u Hrvatskoj. Ali nema veze. Kada ljudima bude hladno, pogledati će na zidu poster nekog nogometaša i odmah će im biti toplije oko srca.