Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Bio sam čudan pa da sam lud, pa normalan… Ne znam što je sljedeće

04.06.2011. 22:00
Bio sam čudan pa da sam lud, pa normalan… Ne znam što je sljedeće


Jednom sam se spustio na karneval u 2. mjesecu u japankama, kupaćim gaćicama i s ručnikom, pa su me čudno gledali. Dogodine sam bio goli kuhar, samo s kuharskom kapom na glavi, pa su mi rekli da sam lud. Ljudi te počnu znati kao “onog ludog”, a poslije kad sam skroz prešao tu granicu, postao sam normalan
“Blekasti” Bokanjanin Enio Meštrović građane Zadra i širu hrvatsku javnost svako malo uveseljava idejama koje maštovito provodi u djelo. Bokanjac je kao član i fiktivni predsjednik udruge “Bleke i konji” oživio Alkom koju sudionici trče s kopljem u rukama goli do pasa, klapskim koncertima, performanceima, a karneval je doba kad se “bleke i konji” spuste u grad i pokažu što su pripremali godinu dana. Teško je da u gradu trentačno postoji zanimljiviji čovjek nego što je to Enio Meštrović. Bivši košarkaš, suprug i otac dvoje djece, majstor šale i skeča, čovjek sa stotinu lica i čuvar bokanjačke baštine i prije osnivanja udruge odlazio je u maškare.
– Jednom sam se spustio na karneval u 2. mjesecu u japankama, kupaćim gaćicama i s ručnikom, pa su me čudno gledali. Dogodine sam bio goli kuhar, samo s kuharskom kapom na glavi, pa su mi rekli da sam lud. Ljudi te počnu znati kao “onog ludog”, a poslije kad sam skroz prešao tu granicu, postao sam normalan. Ne znam što je sljedeće.
Enija smo zatekli pred njegovom konobom Žvelti blabor gdje pomalo teku pripreme za sezonu, čak za neki jutarnji đir. Uz pse Pietra i Giuseppea a njim smo razgovarali u hladu vinove loze, bez žurbe, bez presinga…
Udruga “Bleke i konji” ima 31 člana, od toga 7 žena. Posljednji “uradak” im je film, prva zadarska igrana komedija “Od bleke do konja”.
Je li vaša udruga “Bleke i konji” stvarno dobila ime po seriji “Only Fools and Horses” (Mućke, op. a.)?
– Ma nije, to su nam kasnije rekli. Iako sam fan i Mućki i Monty Pythona. Od početka nam nije bio cilj osnovati udrugu u koju može doći svatko tko hoće. Bila je selekcija, ali to ne znači da su u našoj udruzi samo Bokanjani. Dapače, Bokanjana je oko tri petine. Drugo su sve naši dragi prijetlji s kojima se znamo dugo godina i za smo sigurni da su pozitivni, da imaju dobru energiju, prvenstveno da nisu ljubomorni i zavidni i da imaju volje iza sebe ostaviti nešto zdravo za svoju djecu. To su ljudi koji slave život i znaju se zafrkavati.
Je li onda hedonizam jedan od temelja udruge?
– Ne, nikako. Hedonizam zadovoljstvo tjera većinom na svoj račun, a mi smo sretni ako su ljudi oko nas sretni i ako im možemo pomoći, prvenstveno da se razvesele i nasmiju. U ovih deset godina naučili smo da ako čovjeku ne možeš pomoći materijalno, možeš ga barem nasmijati i uljepšati mu dan.
Prijetnje “autobusu punom četnika”
Jeste li otkad postojite naišli na loše komentare i negativne stavove prema vašem djelovanju?
– Naravno, uvijek ima ljubomornih. Ja njih zovem “dežurni kritičari”. To su ljudi koji nemaju ideje i ne rade ništa i onda kad netko nešto napravi, nebitno jesmo li to mi ili bilo tko drugi, oni će se prvi javiti da to komentiraju. Na početku me to bolilo, ma i danas me boli ali ne više toliko. Sve radimo svojom voljom i iz svog džepa. Nemamo nikakve materijalne koristi, najveća nam je korist što smo milijunaši duha.
Najpoznatiji ste ipak postali preko maškara, odnosno karnevala.
– Je. Ono što mi radimo nije dio tipične karnevalske povorke nego je kao kazališna predstava. Prije toga je profesionalna priprema i težak rad, a onda slijedi skupni performance. To je priredba koja ima glavu, rep i priču.
Koliko obično prođe vremena od ideje do realizacije?
– Za ovogodišnju povorku znali smo prije lanjskog karnevala, za Gay Pride isto godinu prije… Nije nam problem ideja i nije nas ni strah ni sram nešto napraviti, nego nas je strah da će nam svašta pasti na pamet pa da nećemo sve stići. Prvo pravilo u udruzi je da je obavezno biti neobavezan, ali kad se nešto dogovorimo onda iza toga stojimo.
Za posljednju povorku u koju ste došli u autobusu punom igrača Crvene zvezde bilo je reakcija i puno prije karnevala.
– Bilo je reakcija, bilo je čak i prijetnji. Nevažno od koga… Prijetio je netko tko nije shvatio poantu.
 
Je li vam prijetio Boro Poštar?
– Ne, on je samo prenio prijetnje. On nas je upozorio prijateljski jer se dugo godina znamo. Kad sam mu objasnio o čemu se radi, shvatio je i on da su prijetnje proizišle iz loše interpretacije naše ideje. Sedmorica ljudi na tom busu i ja “tukli” smo prvu liniju i najviše se veselili maškarama. Buniti su se mogli samo oni koji ništa ne kuže.
Ljudi se nakon svega pitaju – što je s vašim zubima?
– Moji zubi su polivalentni. Mogu ih ostaviti na škabelinu, a mogu ih i staviti u usta. Imam dentijeru i lipu čašu na škabelinu, pa kad nisam zainteresiran za seks ja to skinem i apsolutno ohladim ženu.
Prije par godina na karnevalu ste imali sprovod Dina Dvornika što je ipak izazvalo najviše kontroverzi.
– Da. Gay Pride nam je po meni bio puno “jači” ali nitko se nisu se ljudi htjeli izjašnjavati da ne bi ispali homofobi. Dino Dvornik jednom je na Splitskom festivali nastupio tako da su ga doveli u kapsi iz koje je izašao. To je njegova ideja, nije naša. On je bio ne umjetnik nego genijalac i uz njegove pjesme smo se uvijek družili. I naš prvi film počinje sa pjesmom “Ljubav se zove imenom tvojim”, prema njemu imamo samo respekt.
“Amerika me puno toga naučila”
Gay Pride imali ste lani, prilično ste aktualni sa idejama.
– Da, ove godine je u Splitu, a mi smo ga već imali lani. Splićani su čak na naš imali najviše komentara. Ove godine ćemo zato dok u Splitu bude Gay Pride, mi organizirati Hetero Pride. Ipak, imamo velike pritiske istospolnih zajednica i prijetnje gore od onih što mi je prenio Boro Poštar.
Jeste li vi na kraju nekakvi homofobi što se tiče istospolnih zajednica?
– Ma ne daj Bože, nikako. Pa mi volimo sve ljude, ali mi osobno smeta svakakvi oblik agresivne prezentacije svojih uvjerenja. Ne volim da mi netko nešto objašnjava na grub način i mislim da su homoseksualci mirniji narod nego se pokazuju u gay prideu. Mislim da time sebi dosta štete i da se njih dosta ne slaže s načinom na koji se to radi. Imam i ja svoje sklonosti. Volim popiti vina i znam da to nije zajednica ali spavam u podrumu di su mi bačve. Isto ne idem okolo sa zviždaljkom i ne vičem da pijem vino.
Pijenje vina ipak je društveno prihvatljivo, a homoseksualnost nije.
– Da, ali postoje bolji načini. Nismo više tolike životinje i seljačine da ne znamo razgovarati. S druge strane radikali su strašni, njihov koncept u glavi nije mi jasan.
Neka vrsta “radikala” reagirala je i za maškare kad im se nije svidjelo da “pun autobus četnika” dolazi u grad.
– Ne znam tko je veći četnik od nas samih kad vidimo što smo u zadnjih 20 godina samo sebi napravili. To je bila i realna slika o tome kakva je percepcija huligana i nazovi navijača kad neki od klubova iz Srbije dolazi kod nas. Sport je sport, ne možemo u to više miješati politiku, prošla su ta vremena. Ili budi sportaš i pozdravi kolege ili nemoj doći na teren. Baš iz tog razloga sam se spasio otkad je Višnjika, da mogu doći sa svojim djetetom i gledati utakmicu, da nisam više među kvazinavijačima kojima je prvenstveni cilj doći na utakmicu i vrijeđati sve okolo sebe.
Igrali ste za Zadar, bili ste juniorski prvaci u momčadi sa Komazecom, Kovačićem, Marcelićem, Gregovom, Mujagićem… Nedostaju li vam Jazine?
– Iskreno, malo. Proveo sam tamo dosta godina, treninga, utakmica, i one trebaju biti dio povijesti koje ćemo se sjećati kao nečeg lijepog, ali imamo novu dvoranu za nove uspjehe.
Osim putovanja s košarkom i života u Puli i Varaždinu, pola godine živjeli ste u New Yorku.
– Jesam, i taj me život u Americi puno toga naučio. U New Yorku je jedini bog novac, a jedino u životu bitno je karijera. Radio sam u drugom najskupljem trgovačkom centru u zemlji, u jednom restoranu, pa kao izbacivač u klubu. Naši ljudi tamo obično rade poslove vezane uz građevinu. Radi se po cijeli dan. Ako se izlazi onda je to za vikend ako ako poslije svega imate volje, i prođe vam po mjesec dana da ne vidite najbolje prijatelje. Ako mi netko kaže da je to život, ja ga s oproštenjem nabijem.
Hetero pride
U performanceu “Pomalo” ste u majici na kojoj je pisalo “I love New York” na Poluotoku satima marendali brudet i pili vino.
– Apsurd, pogotovo naših ljudi u Americi, je taj što su otišli tamo trbuhom za kruhom. I na kraju svega oni koji su uspjeli materijalno, jer o duhovnom se ne može govoriti, ljubomorni su jedan na drugoga, a iz istog su razloga otišli. Živiš u tuđoj zemlji, patiš za svojom zemljom, radiš puno više nego ovdje, živiš jednako jadno. Pretvoriš se u robota koji samo radi i eventualno ovdje kupiš grob da te imaju gdje sahraniti. To je jedan od primjera kako uzalud baciti život.
Što za vas znači uspjeti u životu.
– Uspjeti u životu znači moći zaspati odmah. Bez repova, bez briga, odmah.
Ideju za Dan žena odgodili ste za dogodine.
– Ideja je bila da za Dan žena na ulazu u grad ženama dijelimo kruh i meso, i poljubimo svaku ženu koja ima preko pedeset godina. Ove godine se Dan žena poklopio sa zadnjim danom maškara pa bi to ispala sprdačina, a to nismo htjeli.
Što planirate za ovo ljeto?
– Imat ćemo milenijsku fotografiju na rivi. Pomno smo sve isplanirali, broj ljudi je ograničen… Bit će nas pet. Tijelima ćemo stvoriti natpis, ali ne smijem vam sad otkrivati detalje. Fotografija će, ponavljam, biti milenijska, to nam je jako važno. Uz to će biti i Millenium bungee jump, na to smo već jako ponosni, imat ćemo kran i sve.
Ipak, prije svega slijedi Hetero Pride.
– Tako je. Planiramo “šoto braco” sa svojim ženama tj. žene s nama prošetati rivom i tako pokazati svima kakve su nam sklonosti. Iako nas je malo strah istospolnih zajednica i udruga, učinit ćemo to. Znate kako je jedan zadarski pjevač kad su ga pitali za hetero veze odgovorio? Rekao je “nemam ja ništa protiv nikoga pa ni njih, al nek se oni drže svoga a ja ću svoga”. Tako da se nadam da nećemo imati problema.