Kroz književnost je mlade učio životu

Najveće mi je zadovoljstvo i satisfakcija kada danas među svojim bivšim učenicima prepoznam uspješne ljude koji su pošteni i vrijedni članovi ovog duštva. Uvijek sam se trudio korektno i profesionalno obavljati svoj posao pri tom ne zaboravljujući ni u jednom trenutku biti čovjekom – kaže Radica

Njegov je glas umirivao i nikada ga nije podigao i onda kada bi iz dana u dan ulazio u razrede tinejđera “buntovnih bez raloga” kako bi im pričao o Krleži, Ujeviću, Matošu…
I danas ga pamte generacije na koje je ostavio dubok trag jer mnogi od njih zahvaljujući upravo njemu – svom gimnazijskom profesoru književnosti krenuli su istim stopama i postali upravo to – profesori književnosti, knjižničari, novinari…
Mnogima pamti imena i s mnogima od svojih bivših učenika danas je prijatelj. Sjeća se gdje su i s kim sjedili u klupi, kakvi su učenici bili, ali gdje su danas i što rade. Uvijek se odaziva na proslave matura jer to su za njega posebni susreti u kojima iskreno uživa i osjeća se ponosnim jer zna da je i “njegova kap” pomogla tkati te uspješne i sjajne generacije Zadrana.
Marin Radica (68) profesor književnosti i hrvatskog jezika te povijesti umjetnosti u mirovini je već dvije godine, a sa školskim se klupama oprostio nakon pune 41 godine radnog staža kao gimnazijski profesor. Odlazak u mirovinu kaže, nije mu teško pao jer to je jedan posve prirodan proces u životu čovjeka, a osim toga, on ne miruje. Ima više vremena posvetiti se svojoj strasti i hobiju – pisanju.
Generacije dobrih učenika
Rođen u Benkovcu, nakon osnovne škole, završio je tadašnju srednju Učiteljsku školu koja je trajala pet godina te je predavao u selima zadarskog zaleđa.
Već tada je znao da mu je to životni poziv, ali nije želio da mu to bude prva i posljednja postaja gdje bi mogao raditi pa je 1968. godine upisao fakultet. Ali, pred sam završetak studija morao je godinu dana na odsluženje vojnog roka. Diplomirao je dan nakon što se vratio iz vojske. Nedugo potom zaposlio se u Gimnaziji Vladimira Nazora, a onda u tadašnjem Srednjškolskom centru Jurja Barakovića koji je u to vrijeme 80-tih godina, bio najveći takav centar u bivšoj državi. Pojašnjava kako su to bile generacije mahom odličnih učenika s kojima je doista bio užitak raditi.
U razredu kao na pozornici, a drama ide do kraja
– Kad izađeš pred učenike to je kao da si na pozornici i svoju dramu moraš izvesti do kraja. U svakom razredu moraš pronaći oslanac. To su oni dobri učenici i bez njih ne možeš, ali ima i onih loših i to prepoznaš, ali im moraš dati na važnosti. I oni moraju igrati neku svoju ulogu. Sama književnost je meni bila odskočna daska kako bismo pričali o životu, o umjetnosti… Kada bih osjetio da im koncentracija pada, prekinuo bih predavanje nekom pričom, zgodom, anegdotom pa makar i tog trenutka izmišljenom. Ja nisam predavao papcima, nego ličnostima. Možda su moja predavnja bila zanimljiva jer sam dobro vladao i metodikom. Naime, jednostavno ne možeš biti dobar profesor ako to znanje ne znaš prenijeti. Oni koji to ne znaju trebali bi se baviti znanstvenim radom. Netko može biti i nobelovac, ali ne može biti profesor – naglašava.
Današnje generacije produkt su svoga vremena
Rijetko je dijelio jedinice, ali je znao učenike prisiliti da nešto nauče, da pročitaju knjigu za lektiru. Znao je koliko tko može te bi takva pitanja i postavljao, ali je bio pravedan i ocjenu se doista moralo zaslužiti.
– Ponekad bi se dogodilo da bude problema. Shvatiš da je učenik u nekom drugom emotivnom stanju. Ali, onda se kao pedagog moraš znati nositi i s tim i nikad mu se ne smiješ petljati u intimu – smatra prof. Radica. Uspoređujući kaže, kako su današnje generacije mladih jednostavno produkt svoga vremena, a ekran je postao središte naših života te zaključuje kako u današnje vrijeme ako se nisi pojavio na televiziji kao da nisi ni živio.
– I novine čitamo preko ekrana, ali ekran je slika koja titra i ona nije trajna. Trajan je papir, pisana riječ na papiru. Knjiga je konačna i trajna. Ja bih uvijek više volio da mi netko ljubav izjavi pišući pismo rukopisom, nego e-mailom ili sms-om. Kad bih se opet rodio opet bih sve učinio isto ili kao što bi rekao Kasanova: “Ne kajem se ni zbog čega”. Najveće mi je zadovoljstvo i satisfakcija kada danas među svojim bivšim učenicima prepoznam uspješne ljude koji su pošteni i vrijedni članovi ovog duštva. Uvijek sam se trudio korektno i profesionalno obavljati svoj posao pri tom ne zaboravljujući ni u jednom trenutku biti čovjekom – kaže na kraju Marin Radica čovjek i profesor koji se zauvijek pamti.

 NEMA VIŠE KALELARGE, NI KAVANE CENTRAL

Kao što su se mijenale generacije tako se mijenjao i grad. Prof. Radica smtara kako je Zadar izgubio Kalelargu. Druženja su nekada imala neki drugi smisao.
– Zadar je izgubio svoje građane. I preko vikenda svi odu doma. Boduli u bodule, a Vlaji u vlaje. Zadar ostane grad siromašnih građana. Nema više ni kavane Central u kojoj smo se znali okupljati i to nam je bio kao svojevrsni književni klub gdje smo polemizirali, razmjenjivali mišljenja – sjeća se Marin Radica autor i dviju uspješnih knjiga. Pripovjetke “Sjene u oku” obajvio je još 1982. godine i prije dvije godine roman “Svi ti ljudi” koji je “pokupio” sjajne kritike. Riječ je o ljubavnom romanu u vrijeme Domovinskog rata. Piše i sada, ali o tome nije želio ništa otkrivati. U dugom je i sretnom braku s Ladom. Ona je naime, prof. engleskog jezika i povijesti umjetnosti, a predavala je u Gimnaziji Vladimira Nazora. Ovih je dana i ona otišla u mirovinu.