Heroji Oluje bili su i zadarski novinari

Izvještavati o ratnim zbivanjima od jeseni 1991. do ljeta 1992. bilo je pravo herojstvo. Sama Oluja s novinarskog gledišta bila je puno lakša za praćenje jer se dolaskom generala Gotovine znatno podigla profesionalnost HV-a, a time i izvještavanje o ratnim aktivnostima – Božidar Klarić
Vojno redarstvena operacija Oluja s novinarskog gledišta, bila je puno  lakša za praćenje od događanja neposredno prije i na početku Domovinskog rata. Hrvatska vojska pokazala je da je i u tom dijelu bila organiziranija i profesionalnija nego na početku, pa smo mi novinari u pravilu izvještavali odmah nakon ulaska postrojbi Hrvatske vojske  u oslobođena  mjesta zadarskog zaleđa – započeo je svoja ratna sjećanja jedan od doajena zadarskog novinarstva, Božidar Klarić.
Božidar Klarić bio je glasnogovornik Kriznog stožera Sjeverne Dalmacije od njegova formiranja u proljeće 1991. Kada se točno stožer rasformirao, to nitko ne zna – reći će u šali Klarić. Kao novinar Radio Zadra, uz  Tonija Pajkina, bio je zadužen za praćenje ratnih zbivanja na zadarskom  području. Za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, pratio je ulazak hrvatskih snaga u Obrovac, Benkovac, Gračac i Donji Lapac.
  O vojsci nisam znao ništa
– Oluja je bila vrlo dobro pripremljena akcija. To se vidjelo i po tome  što o početku akcije nitko u Zadru, osim nekoliko vojnih osoba, nije  znao. Svi smo mi znali da se nešto krupno sprema, ali o tome kad će  početi nismo znali ništa. Praćenje Oluje bilo je podijeljeno tako da su informacije o događajima na bojišnici dolazile izravno iz Zagreba, a mi u  Zadru smo izvještavali nakon što bi se oslobodilo neko od okupiranih  mjesta. Oluja u sektoru Jug je završila 8. kolovoza kad nam je to, na press  konferenciji u Donjem Lapcu,  priopćio zapovjednik Specijalne policije,  general Mladen Markač – prisjeća se tih burnih događaja Božidar Klarić.
Klarić kaže da mu je u ratu puno pomogla činjenica što ništa nije znao  o vojsci, koju nije ni služio za vrijeme bivše države. No, siguran je da je izvještavati o ratnim zbivanima od jeseni 1991. do ljeta 1992. predstavljalo  pravo herojstvo. Sjetio se i svog prvog susreta s pobunjenim Srbima. Nedavno preminuli zadarski kantautor Duško Nonković Bućo, tada radnik  zadarskog Vodovoda, 19. kolovoza 1991. pozvao je novinare Radio Zadra  da vide kako su Srbi zatvorili ventil u Muškovcima. No kad su Božidar  Klarić i Goran Bašić krenuli put Muškovaca, kazuje nam ovaj novinar,  pred samo crpilište su ih presrele tri bradate ‘spodobe’ i naredile im da  se vrate natrag. Tad su imali sreće, ali kad su ih u Kakmi presreli naoružani Srbi, nekoliko sati je prošlo dok nisu donijeli odluku da ih se ipak  pusti, a ne kako su neki bijesno tražili, da ih se odmah sprovede u kninski zatvor. Najbliže smrti, kaže Božidar Klarić, bio je u situaciji kad su  srpski tenkovi iz Meke Drage pogodili ponton u Maslenici i potopili jednu od teglenica. Tad su bila uništena sva novinarska vozila osim “citroena” Radio Zadra kojem su samo razbijena stakla. Tek kasnije, Božidar  Klarić je doznao kako ni pripremljena skloništa u blizini masleničkog  pontona nisu bila otporna na tenkovske granate. No jedan događaj je,  reći će, preokrenuo  način izvještavanja sa zadarske bojišnice.
 Dolazak generala Gotovine
– To se poklapa s dolaskom generala Gotovine kad se HV ustrojava kao  profesionalna vojska. S tim je na veću razinu podignuta i organizacija  vojske, kao i izvještavanje o njenim aktvnostima. No, jedna stvar je i mene toliko fascinirala da u nju nisam mogao povjerovati sve dok navečer  nisam upalio TV. Nekoliko dana prije Oluje, igrom slučaja,  našao sam se  u društvu vojnih znalaca koji su raspravljali kako će kninska operacija  trajati najmanje desetak dana. Možete misliti kako me je onda iznenadila činjenica da je već 5. kolovoza podignuta hrvatska zastava na Kninskoj  tvrđavi. Već treći dan, imao sam prilike izvještavati iz oslobođenog Knina. Mogu potvrditi da nikakvog prekomjernog granatiranja nije bilo.  Grad je bio zapušten, ali ne i razoren. Zapravo jedini pogodak granate  mogao se vidjeti na krovu stare gimnazije koja je zapravo bila legitimni  vojni cilj jer je tu bilo sjedište Mile Martića. Štoviše, ista slika se ponavljala i u Obrovcu, Gračacu, Donjem Lapcu gdje je bilo samo razbijenog stakla, ali ne i tragova velikih razaranja koja bi išla u prilog tvrdnjama o prekomjernoj upotrebi topništva, ispričao nam je Božidar Klarić.
Vidjelo se, kaže Klarić, da je stanovništvo planski evakuirano, znatno  prije dolaska hrvatskih snaga. O tome  su svjedočile i lešine  stoke ostavljene bez hrane i vode. Prema tadašnjim procjenama, kaže Klarić, Knin  je brojao oko 30.000 stanovnika, a toliki broj ljudi nije bilo moguće izvesti u jednom danu što svjedoči da je srpska strana pomno organizirala  evakuaciju stanovništva. No tih se dana u vojnim krugovima stalno čula  zapovijed kako se ništa ne smije uništavati i razarati i da se mora poštivati Ženevska konvencija.
  21 godinu poslije
Danas 21. godinu nakon tih događanja, najponosniji sam na činjenicu  da su ljudi u Zadru vjerovali mojim izvješćima. Sjećam se jedne anegdote kad sam šetao zadarskim Narodnim trgom, a u daljini se čula nekakva  tutnjava. Pričaju dvojica do mene: “Eno, opet se puca na Zadar”, kaže jedan uznemireno. “Ma nije to ništa”, uzvraća mu drugi, “Božo Klarić je  rekao jutros na radiju da to nije ništa, puca se daleko od Zadra”.
Da sve neminovno vodi ratu, Klariću je bilo jasno nakon što je izvještavao sa sastanka između tadašnjeg zapovjednika 4. gardijske brigade generala Ive Jelića i  načelnika štaba Kninskog korpusa, tada pukovnika, a  danas haaškog optuženika za ratne zločine, Ratka Mladića.
– Sastanak je održan na jednoj maloj visoravni između Kruševa i  Obrovca. Nakon Mladićevog “mitingovanja” upitao sam ga što rade tenkovi na ulicama Obrovca i ostalih gradova. Odgovorio mi je: “Tu smo da  branimo goloruki srpski narod!” Tom istom narodu, podijeljene su znatno prije toga ogromne količine oružja i tad je, čak i onima najnevjernijima, postalo jasno da je počeo rat. Na drugoj strani, u kolovozu 1991.  došli smo u posjed zapisnika sa sastanka visokih oficira JNA. U njemu je  razrađen napad na Zadar. Pokojni Ivo Mišulić bio je tada dežurni novinar  i mi smo taj zapisnik objavili dva puta tijekom programa. Ubrzo su stigli  neki oficiri JNA zaprijetivši nam da ćemo svi odletjeti u zrak, ako još koji  put to objavimo. Poslije su se povukli na razgovor s tadašnjim direktorom Dragom Čulinom, a mi smo u međuvremenu još jednom objavili istu vijest – prisjetio se Klarić još jedne među brojnim epizodama u novinarskom poslu tih teških ratnih godina kada su zadarski novinari, praktički pred prvom crtom bojišnice, u gradu koji je svakodnevno bio zasipan granatama, radili svoj težak i vrlo odgovoran posao.

Branko Marjanović nam je prijetio ratom

U predratnom Radio Zadru radilo je i nekoliko novinara i djelatnika srpske nacionalnosti. O tim vremenima Božo Klarić kaže:
– Prateći srpska “događanja naroda”, nama je već 1990. bilo jasno da sve vodi ratu. Uostalom, bili smo svjedoci i dijeljenja oružja znatno prije početka ratnih zbivanja. Jedini incident među kolegama  imao sam s Brankom Marjanovićem koji je  otišao iz Radija prije rata. Žestoko sam se s njim sukobio kad je došao po otpremninu, prijeteći nam ratom. U Radiju su ostali Đoko Rajić koji je stavljen na čekanje,  a Zlatan Miodrag i Milan Tišma su do kraja rata radili svoj posao. Mislim da im je bilo teže nego nama. Za naše su bili četnici, a za Srbe ustaše. Za mene su bili građani  Zadra i kolege koji su radili svoj posao.

“Otkrivanje” koordinata neprijatelju

U početku rata bila je takva situacija da nitko nikome nije vjerovao. Sjećam se kad  su nas prozivali da svojim radijskim izvješćima odajemo koordinate neprijateljskom  topništvu.Kao da je njima trebalo nešto odavati jer su sa svojih zgrada mogli vidjeti  gdje padaju granate po gradu. Kasnije su nas čak naši slušatelji nazivali da zašto ne  govorimo gdje padaju granate, što dovoljno govori o ratnim neprilikama i vremenima   u kojem smo izvještavali, kaže Božidar Klarić.