Ruke su mi bile izgorene, pa sam zubima birao broj 93

Spasioci su prema Lučićevoj procjeni stigli oko 18.45 sati. Jauci njegovih kolega u početku su bili jaki, a kako je vrijeme odmicalo postajali su sve tiši. Ostali su i bez vode. Sekunda mu se činila kao sat, a minuta kao dan. U jednom ga je trenutku uhvatila panika, a tješio ga je njegov pokojni kolega Tomislav Crvelin
Sletjeli smo i ja sam iz helihoptera izvadio opremu, a pomogao mi je Marko Stančić. Hodao sam i nisam više vidio ništa i nikoga. Odjednom sam osjetio užasnu vrućinu, a mislim da je to bilo između 13 i 14 sati. Desnom sam rukom spustio vizir kacige. Taj vjetar i vrućina je bila kao da uperite fen u lice u drugoj brzini. Vidio sam puno dima – bijelog, žutog i crnog. Napravio sam još jedan korak prema naprijed i osjetio još jaču, nesnošljivu vrućinu. Okrenuo sam se za 180 stupnjeva i počeo trčati. Osjetio sam stezanje vrata i obraza i dalje sam trčao. Usporedo je trčao još jedan vatrogasac, ali sam imao vizir, pa nisam vidio tko je to bio. Vikao mi je: “Baci opermu! Baci vreću” i onda sam po glasu prepoznao Tomislava Crvelina – dio je četverostanog iskaza Frane Lučića jedinog preživjelog vatrogasca s Kornata koji je danas  svjedočio na Županijskom sudu u Zadru u nastavku suđenja protiv bivšeg šibenskog vatrogasnog zapovjednika Dražena Slavice.
Lučić je vrlo koncentrirano i zorno prepričavao nezapamćenu tragediju od 30. kolovoza 2007. godine u kojoj je živote izgubilo 12 njegovih kolega. Nije želio propustiti niti jedan detalj, kao da je ovim svjedočenjem želio “olakšati dušu”.
Prepričavao je kako je nakon njihovog slijetanja na Kornat, vrućina postajala sve jača te je u jednom trenutku osjetio “huk” vatre.
– Nastavio sam trčati preskačući škrape. U tom sam trčanju oopet osjetio strašnu vrućinu koja mi je izgorijela ruke, šake na način da su mi se u svega nekoliko trenutaka deformirali prsti obje ruke i šake. Počelo stezati vrat i zatiljak. Kad sam vidio da neću moći pobjeći, malo sam se okrenuo i vidio da vatra dolazi iza mene i došla mi je do nogu. Vidio sam da su mi nogavice kombinezona nestale, sve do donjeg rublja, a čizme su izgorijele u obliku slova “V”. Počeo sam zapomagati: “Ajme, izgorio sam, u pomoć!” – prepričavao je svoja šokantna sjećanja 26- godišnji student Frane Lučić.
Dalje je opisivao kako je sve bilo zadimljeno i kako nikoga nije jasno vidio, ali da je čuo Tomislava Crvelina kako upozorava da im se vatra opet približava. Vatra im je bila do gležnja. Lučić je vidio Crvelina kako se zgrčio, a Josip Lučić se okrenuo prema njemu i zgrčio.
– Kad je preko njih prešla vatra. Nitko osim Tome nije zavikao. Otišao sam do njih da budemo skupa. Naslonio sam se na kacigu na stijenu i naslonio glavu. Izgubio sam pojam o vremenu, ali mislim da su spasioci došli nakon tri, četiri sata, odnosno mislim da je to bilo oko 17., 18 sati. Svaka mi je sekunda bila kao sat, a minuta kao dan. Dok sam tako ležao vidio sam da nas je preletio jedan helihopter. Bili smo jako žedni, a onda se Ante Juričev sjetio da u naprtnjači ima vode. Razbio ju je kamenom. Uspio sam se nekako napiti jer su mi šake bile kao da me trese struja, a isto tako i noge. Srce mi je lupalo sto na sat. Kad sam vidio da ne dolazi pomoć, sjetio sam se da u jaketi imam mobitel, uspio sam ga izvaditi i zubima nazvao 93.,ali nije bilo signala – prisjećao se Lučić.
Pomislio je potom kako je prošlo puno vremena te zaključio kako su sigurno shvatili da su nastradali i da ih traže. Čuo je zapomaganje, a on je želio ostati priseban da ga ne bi uhvatila panika. No, njegova se bol sve više pojačavala, pa ga je ipak, uhvatila panika. Počeo je i otežano disati, a smirivao ga je Tomislav Crvelin govoreći kako se treba smiriti i kako će sve biti u redu. Najprije su kao pomoć do Lučićeve skupine stigla dvojica vatrogasaca iz DVD-a Zablaće i Joško Klarić, otac stradalog Dina koji je bio u šoku kad ih je vidio i počeo pitati za sina. Svjedočenje trajalo četiri sata i nastavlja se
– Spasioci su prema mojoj procjeni stigli oko 18.45 sati. Jauci mojih kolega u početku su bili jaki, a kako je vrijeme odmicalo postajali su sve tiši. Tomi Crvelinu je bilo sve izgorijelo do donjeg rublja, čelo mu je bilo crno sve do očiju, na rukama fleke, a majica mu je ostala gotovo čitava. Josipu Lučiću izgorijela su leđa, Anti Juričevu cijele noge. Počela je onda akcija spašavanja, najprije je helihopter digao dvojicu, a u trećem naletu digli su mene. Bio sam sam u helihopteru. Vozili su me na zemunički aerodrom, a po mene je došla Hitna pomoć koja me odvezla u zadarsku Opću bolnicu. To je bilo oko 20 sati – završio je svojedanašnje svjedočenje Frane Lučić.
No, s obzirom na to da je Lučića uspio ispitati samo tužitelj Zvonko Ivić i to ne do kraja, predsjednik Sudskog vijeća Boris Babić, nastavak njegova svjedočenja i ispitivanja zakazao je za sredinu listopada.

 MUČNA ATMOSFERA U SUDNICI

Dvorana na trećem katu Županijskog suda u Zadru danas je bila pretijesna za svu rodbinu i prijatelje koje su željeli čuti Franu Lučića. Među obiteljima bio je i otac stradalog maloljetnog Marka Stančića koji se u sudnici pojavio u crnoj majici s likom svog stradalog sina u vatrogasnoj uniformi te i sprijeda i straga otiskanim porukama namjenjenima Draženu Slavici u kojim ga naziva ubojicom i optužuje za Markovu smrt. Kako je vrijeme odmicalo, a Lučić detaljno opisivao sve što se događalo toga dana i koliko su stradali njegovi kolege, bol obitelji mogla se “opipati” u zraku.