Vrijeme je za stručnu pomoć

NOGOMET prvi dio – KOMEDIJA
Dvije najponavljanije, najdosadnije, najnelogičnije i najljigavije fraze koje se koriste u sportskim emisijama su one o timu koji će “igrati sa 110% snage” i ona o “ostavljanju srca na terenu”. Ova druga, ljigava i banalna, ponovljena je tri puta u razgovorima nakon utakmice kupa UEFA koju je Dinamo, normalno, izgubio usred Zagreba. Gledao sam samo zadnjih desetak minuta ove, kako je vole nazivati, utakmice sezone, desetljeća ili stoljeća (njima je svake jeseni takva svaka utakmica sve dok se ne smire u Zaprešiću ili Unešiću), ali je bisera bilo za svih 90 minuta. Tako nam npr. umni spiker kaže da golman gostiju Pletikosa uvijek dobro brani u Maksimiru, ali da bi trebao tako raditi samo kada igra za Hrvatsku. Iz toga proizlazi da bi Stipe za ljubav Mamiću i ostalim dinamovcima trebao sam sebi zabijati golove kada već to skupi Dinamovi igrači nisu u stanju. Koliko su neobjektivni ti novinari najbolje govori konstatacija kako su “Rusi dali gol iz svoje jedine šanse”, što bi bilo relevantno da iz statistike igre nismo saznali da su pucali prema golu čak 10 puta, isto koliko i domaći igrači.
NOGOMET drugi dio – TRAGIKOMEDIJA
U cijeloj je toj tragikomediji posebno bilo mučno gledati trenera Vlaka koji mi izgleda nekako kao pristojan čovjek, ali koji je očigledno malo mazohist kada je ponovno preuzeo trenersku dužnost, ako uzmemo u obzir kako su ga prije koju godinu neljudski izbacili s te pozicije. Po tome postaje sličan Ivankoviću i Vuliću koji tvore skupinu tzv. “Lassie trenera”, tj. onih koji se uvijek, nakon što ih otjeraju, vraćaju kući i dodatno se ponižavaju. A što će jadni, kada ih nitko drugi neće? I priča tako Vlak s Blažičkom, koji ga onako familijarno zove “Majo”, kao da igraju balote pred kućom na Plovaniji a ne kao da su na programu državne televizije. Slušamo uvijek iste bedastoće o tome kako momčad ima potencijal i kako će to biti dobra momčad ubuduće u Europi. Ma nema za vas budućnosti u Europi. Spremite se za teško gostovanje u Varaždinu! To je vaš nivo! Uskoro će pokrenuti treći program u koji bi trebali staviti sve ovakve stvari pa se nadam da ćemo lakše preživljavati s obzirom da se neki kanali mogu izbrisati s televizora. Možda će onda drugi program ispunjavati Đelo Hadžiselimović. Daj bože!
DOMOLJUBI S RAČUNIMA U ŠVICARSKIM BANKAMA
Znate li tko je Mirna Jukić? Ne znate, naravno. To vam je jedna cura koja je kao mala postizala odlične plivačke rezultate, ali nisu joj jadnoj dali niti jednu slobodnu prugu u bazenu u kojoj bi trenirala. Nisu joj dali ni desetinu onoga što daju nekom trećerazrednom nogometašu. Zato je ona lijepo otišla u Austriju i sada je tamo vole i cijene, a kako i neće kada im donosi više medalja nego cijela nihova olimpijska vrsta.
I sada je ona trenutačno na odmoru u Hrvatskoj, a pametni je novinari pitaju o tome kako se osjeća s obzirom da pliva za drugu zemlju, što zvuči otprilike “kako se osjećate kao izdajica?”. Ona, pametna i simpatična djevojka, pristojno odgovara, a ja se odmah sjetim one prčevite skupine naših sportaša koji su veliki domoljubi i Hrvati, iako porez plaćaju u Monte Carlu, iako su im skupi automobili registrirani u Švicarskoj, a uz sve to oni tu imaju obraza glumiti neki domovinski zanos. Sjetite se samo kako su napali onoga mladog plivača koji je trebao nastupati za Katar ili neku drugu plivačku velesilu. A ne smeta im Eduardo kada zabija golove za nas. Eduardu inače svaka čast, jer je pristojan i pošten, ali u našem sportu zbilja ima svakakvih.
O KOPANJU NOSA I STIDNIM UŠIMA
Jedna od emisija koja se najčešće komentira u tisku i međ´ narodom je “Trenutak istine”. Ja to, naravno, ne gledam, ali čujem da se polako prelazi u onu krajnju morbidnost, kakvu sam uostalom i najavljivao. Počeli su s pitanjima tipa “Kopate li sebi po nosu pa to stavljate u usta?”, “Jeste li ikada imali spolne (kaže se stidne) uši?” i slično, što može veseliti izrazito glupu ili bolesnu osobu. Ono što primjećujem je da još nisam sreo pametnog čovjeka koji to gleda. Zato bih ja na pitanje “Gadite li se sam sebi nakon seksa s vašom ljubavnicom?”, odgovorio vrlo jednostavno. “Ne. Gadio bih se sam sebi kada bih gledao ovakve perverzije!”
O BOLESTIMA DJEČJE DOBI
Inače hvalim “Globalno sijelo”, ali i oni ponekad puknu u prazno. Prošli su tjedan prikazali priču o dječaku od svojih desetak godina, koji bi gledateljima jedne državne javne televizije trebao biti zanimljiv zbog toga što oponaša autoalarm i vozi se po cijeli dan na biciklu po svom gradiću, tamo negdje u Bosni (ili Hercegovini). On, dakle, vozi biciklu i ispušta neke zvukove koji sliče autoalarmu. Ali, on ne govori. Pokušali su s njim razgovarati, ali on zaista slabo priča. Jedina suvisla riječ koju je izgovorio u ovom prilogu bila je “policajac”, i to kao odgovor na pitanje – što bi želio biti kada odraste. Mislim da je vrijeme za stručnu pomoć.