Toni Šepurinski želi biti prvi Hrvat rekorder u darivanju

Malo prije deset sati ujutro Ante Grbelja, odnosno Toni Šepurinski, kako sebe naziva, počeo je dovlačiti svoje vreće pune križeva na Branimirovu obalu. Nakon toga postavio je i svoje karakteristične natpise, a bilo je tu u drugih drvenarija. I narod se počeo okupljati, ponajviše oni stariji. Zanimalo ih je što je to. A oni koji bi zastali da pročitaju natpis dobili bi lančić s križem.
– Gospođo, evo vam križ!
– Neću, neću ‘fala, nemam novaca, odgovara jedna baka. Ali Toni je bio uporan:
Milijuni, a sve za džabe
– Ali ovo vam je besplatno. Jer ste odvojili svoj trenutak i pročitali što pišem.
I baka uzme svoj križić, zaželi mu dobro zdravlje i ode svojim poslom. Jedna druga gospođa promatrajući u vrećama tisuće križeva opsesivnom marljivošću rezanima godinama, upita ga potom:
– Koga predstavljaju ovi križevi, jesu li to križevi svih Zadrana ili Hrvata?
Ali ni to nije bio odgovor. Toni Šepurinski želi ući u Guinnessovu knjigu rekorda kao prvi Hrvat rekorder u darivanju.
– Ovdje su milijuni, a ja to sve dajem džabe! Svatko tko pročita natpis dobije poklon, pojašnjava.
Ovaj specifičan Zadranin za sebe kaže kako ima fakultetsku naobrazbu te čak deset zanata. Bio je tako apsolvent filozofije i književnosti, a tu je i nimalo beznačajnih dvadeset i devet govora za one na putu prema vječnim lovištima:
Otok Prvić-Šepurine
– Eto, takva su vremena došla da se danas intelektualac mora dokazivati na sprovodima… Ali prvo sam bio stolar, pa sam izučio za brodograditelja. Kada sam redovno studirao izučio sam za dopunski obrt za tesara. Eto, i to je za Guinnessa. Sam sam napravio kuću kao zidar, a bio sam i varilac, bravar, pitur i srednji ‘ekonomaš’… Ljudi iz Kali, Petrčana i Privlake dolazili su kod mene na šegrtovanje. U Americi su se zapošljavali na temelju preporuka da su radili kod mene, jer do tuda se glas pronio, prepričava Toni koji ima i plan za poticanje turizma.
– Imam otok koji nema nitko na svijetu – Prvić Šepurine! Tamo su tri velike rive. I sada kada bi ja prodao tri ove velike vriće suvenira, s trideset tisuća komada križeva po deset kuna… Dobili bi tristo tisuća kuna. A samo s jednom vrićom možemo urediti rivu. I na njoj bi onda drvene suvenire izrađivali potrebiti, bolesni i nemoćni. A gdje je još sadnja lavande na otocima… Bila bi to atrakcija zbog koje bi na otok dolazili stotine brodova – pun je bio ideja Toni. Imao ih je on i još u rukavu, no jutro je bilo kratko, a posla je bilo puno. Ostavili smo ovog stolara života da građanima priča o svom pozivu za neki, u njegovim mislima, bolji i drugačiji svijet…