Hobotnica na carini

Ono o čemu su godinama šuškali  obični ljudi zapanjeni svojom nesposobnošću da uspiju u životu, što bi u  prijevodu značilo da se brzo obogate,  konačno su naglas izgovorili oni kojima je i do sada u opisu posla bila  borba protiv korupcije.
USKOK i Carinska uprava zaskočili su na graničnom prijelazu Macelj osobe osumnjičene da su džepove  punili mitom, valjda procjenjujući da  u zemlji popriličnog nereda ne treba  propustiti priliku koja čini lopova.
Poslije bivšeg premijera Ive Sanadera, “zaboravljenog” u naletu gospodarsko – političkih problema koji  pritišću zemlju, te čelnika nekih tvrtki, pali su na graničnim prijelazima  carinici i policajci, osumnjičeni da su  primanjem mita, propustili raditi svoj  posao i tako oštetili državni proračun.
Bez obzira na to što se moglo čuti  kako se radi o sitnim ribama, svako  antikorupcijsko djelovanje treba pohvaliti jer osim što kažnjava krivce,  djeluje preventivno pa je u tom smislu  neprocjenjiva šteta što se dugo vremena o borbi protiv korupcije pričalo  s figom u džepu.
Posve je jasno da je za borbu protiv  korupcije koja je jedna od važnih  ciljeva na putu prema EU bila presudna politička volja, te da je odlazak  Sanadera odškrinuo vrata toj borbi.  Valjda je i premijerki Kosor jasno da  će kada se slegne ogorčenje zbog  svakodnevnog objelodanjivanja afera, ipak ostati pomisao da ona nije ta  koja bi stopirala lov na hobotnicu. U  mnoštvu minusa, bit će to plus premijerki.
Dojam kako su u zemlji mito i  korupcija pustili debelo korijenje koje će se teško čupati još uvijek je  dominantan jer građani iz iskustva  znaju da često moraju nekoga “podmazati”. Ne zbog toga što bi oni rado  nekome dali par tisuća eura, nego što  se po “usmenoj predaji” i nepisanom  pravilu to već dugo zna.
Tako se valjda znalo i za Carinu kao  mjesto gdje “koka nosi zlatna jaja” pa  se i nakon pohvalne akcije treba pitati  zar to nikome od nadležnih ranije nije  palo na um.
Kada se netko besramno hvali bogatstvom koje nikako nije mogao  steći plaćom, nije teško zaključiti da  je ukrao.
U tom je smislu za političare potrebno uvesti kontrolu porijekla imovine jer netko koga se dobro plaća jer  treba raditi za opće dobro, nikako ne  bi smio zastraniti i raditi za vlastiti  interes. Ta se prijevara ne bi trebala  kažnjavati samo na izborima. Bogatstvo ne može pasti s neba, njega  objasniti treba. Tako u godini izbora  misle oni koji se ne bogate, nego  upravo suprotno, siromaše… To je   sudbina većine poštenjačina, koji se  još uvijek u društvu izokrenutih vrijednosti nerijetko doživljavaju kao  nesposobne naivčine.
Upravo zbog dugi niz godina gotovo općeprihvaćenog stava da je normalno uštipnuti od države, uzeti mito,  važna je svaka antikorupcijska akcija i  ona mala jer bi morala doprinositi  mijenjanju svijesti o korupciji i mitu  kao nužnom zlu s kojim se treba  pomiriti.
Iluzorno je očekivati da će korupcija i mito nestati, no ukoliko se  nastavi istinska borba protiv njih na  svim razinama, sigurno će ih biti  manje, a utoliko će više Hrvatska biti  pravna država s punijim proračunom.
Kada bi se zbrojilo koliko je Hrvatska pokradena, možda bi se zapanjili kako nije u još goroj situaciji.  Kralo se, zaboravljajući na domoljublje, od pretvorbe i privatizacije do  danas, svuda, od milijuna do crkvenih  lustera…
U borbi protiv korupcijske hobotnice Hrvatska nikako ne smije biti –  mekušac!